ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 99
Prema tome, dosad nađenih sačuvanih Botićevih pisama ima 72 + 2 (jedno Zmaju J. Jovanoviću, koje donosim prema Ševićevu prijepisu, i jedno Nikoli Vežiću, koje sam preštampao iz Pavlinoviceva predgovora (Botić, Pjesme, str. XVI —XVII), svega 74 pisma. Na pitanje što je s pismima upravljenim Botiću, teško je dati određeni odgovor. Vjerojatno je i Botić zbog premetačina morao te drage uspomene svojih prijatelja i drugova skrivati ili uništavati, a ono što je ostalo, uništili su njegovi nasljednici zbog toga što je Botić umro od sušice, ili je pak nekamo zatureno s ostalom ostavštinom, koju je neko vrijeme čuvao Ivan Filipović, a poslije ju je dao Matici Hrvatskoj kad su se priređivale Pjesme (Zagreb 1885). Možda je Franjo Marković zaboravio među ostavštinom spomenuti i pisma, navodeći samo njegove književne radove? 11 Milan Šević navodi da se on, vjerojatno oko 1903, kad je od Zmaja preuzeo njegovu korespondenciju, u nekoliko navrata u Zagrebu interesirao šta je s ostavštinom Botićevom, pa mu je rečeno da je ona kod njegove druge žene Veronike Botić, koja se preudala — ako se ne vara u Sisak. — Apel na prijatelje da to ispitaju nije doveo ni do kakva rezultata. 12 Svi napori, računajući tu i one koje je i potpisani poduzimao poslije toga, da se Botićeva ostavština pronađe 13 ostali su na žalost — bez uspjeha. Vječna je šteta ako se ta pisma ne nađu. Iako mnoge misli njegovih prijatelja možemo shvatiti iz njegovih odgovora, ipak će nam jedan dio ostati uvijek tajnom. Tako se moramo domišljati zbog čega je Ivan Filipović nazvao Botića »robom« jer mu u pismu od 12. X 1860. Botić kaže: »bar mi nećeš više moći prigovoriti, da sam rob, a dokazujem ti i činom (tj. što nije htio položiti zakletvu. Op. J. R.), da to nijesam ni do sada bio.« Isto je tako nejasno zašto I. Filipović nije htio vratiti Botiću rukopis »Bijedne Mare« ćirilicom kad ga je molio, želeći ga štampati, jer je bio izgubio namještenje (isto pismo). Kasnije je, poslije smrti Botićeve, taj isti rukopis I. Filipović poslao Arheološkom muzeju u Splitu (danas se čuva u Gradskom muzeju u Splitu). Na kraju moramo požaliti da Botić nije opisao svoj put iz Dalmacije preko Hercegovine i Bosne do Beograda i do Zagreba, koji bi nam — uz opise koje već imamo — upotpunio sliku stanja u tadašnjoj Bosni i Hercegovini. Botić nam je ostavio jedino opis puta iz Zagreba do Đakova (v. IV 1.). Ne treba naročito naglašavati da su ovdje donijeta Botićeva pisma vjerno prepisana iz originala ili iz štampanih publikacija, a najvažnijim komentarima nastojalo se olakšati čitanje i upotreba njihova. Većina je pisama, kako se vidi, štampana u cjelini, a samo nekoliko njih u regestima, jer nisu od naročite važnosti. Pisma donosim alfabetskim redom adresata, jer se kronološki ne dadu svrstati bez štete po preglednost. 11 Botić, op. cit., str. XXII—XXIII. 12 M. Sević, Pismo L. Botića Zmaju J. Jovanoviću, Savremenik, 1916, br. V—VIII, str. 269. 13 J. Ravlić, Ostavština književnika L. Botića, Republika, Zagreb 1946, br. 9—10. 99
