ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 51

I dati statistici appaiono suddivisi per ogni città e distrettc,- e seconde- le sottonotate voci: a) ville e) manzi d'aratro case cavalli da sella famiglie nobili animali da soma famiglie cittadine animali minuti famiglie plebee animali suini famiglie Totale f) molini da grano b) anime latine molini da oglio anime greche schioppi anime Totale pistole c) putti (fino a 16 anni) palossi spade e sciabole uomini (dai 16 ai 60 anni) g) vascelli e fregadoni vecchi (dai 60 in su) polacche putte marciliane donne pandore ebrei h) tartane e tartanelle artisti trabacoli artisti e maestranze pieleghi marineri gaette e barcolette da traghetto. d) religiosi secolari religiosi regolari e monache religiosi greci I ovom prigodom zahvaljujem Drž. arhivu u Veneciji na gornjim podacima. 5 I. Rubić, Poljica (geografska studija), Poljički zbornik I, Zagreb 1968, str. 26. Rubić ne citira odakle mu podaci, ali po ciframa je jasno da se služio Boldùovom tabelom. 6 Historijski arhiv u Zadru, Spisi providura Boldua 1781—1783, sv. II, poz. I, br. 45. 7 Ivan Luka Garanjin mlađi (1764—1841) čovjek visoke kulture, u prvom redu prirodoslovac i agronom, ali s daleko širom interesnom sferom, dobro je poznavao prilike Dalmacije svojega doba. Fiziokrat, pisao je rasprave o raznim aktualnim problemima, a najviše o mjerama koje bi trebalo poduzeti da se unaprijedi poljoprivreda, pa i zanatstvo, ribarstvo, da bi se poboljšalo ekonomsko stanje u Dalmaciji. U svojem jedinom većem štampanom djelu »Riflessioni economico-politiche sopra la Dalmazia«, štampanom u Zadru 1806 god., koje je zapravo prvi dio njegovih studija, dok drugi nije nikada ni izišao, u napomeni kaže da je na ovim razmišljanjima ili razgovorima počeo raditi 1786. god., a završio ih je 1796. Garanjin je bio frankofil, za svoje doba naprednih ideja pa mu je svakako doba francuske vlasti i najbolje odgovaralo objavljivanju. Pojedine su mu studije štampane u talijanskim časopisima, ali većina nije nigdje objavljena (sačuvane su u rukopisu u obiteljskom arhivu), iako se problemom reforme Dalmacije, kako je on to nazivao, počeo rano baviti, čitava njegova rukopisna ostavština vrijedna je proučavanja. 8 D. Foretić, Tabela enciclopedica del Regno di Dalmazia, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 10, Zadar 1963, str. 291—307. 9 G. Cattalinich, Memorie degli avvenimenti successi in Dalmazia dopo la caduta della Repubblica Veneta, Split 1844. 10 Ostali koji donose brojčane podatke o stanju Dalmacije na koncu XVIII st. služili su se uglavnom podacima Garanjina i Katalinića. II Anonimni izvjestitelj o prilikama u Dalmaciji god. 1775/6, opisujući tadašnju civilnu upravu, kaže da 23 mletačka plemića zauzimaju različite položaje u upravi Dalmacije: u Novigradu jedan na dužnosti kapetana i providura; u Klisu jedan na dužnosti providura; u Kninu jedan na dužnosti providura i drugi na dužnosti kaštelana; u Sinju jedan na dužnosti providura, u Ninu jedan na dužnosti kneza; u Makarskoj jedan na dužnosti providura; u Zadru jedan na dužnosti kneza, drugi na dužnosti kapetana, a treći na dužnosti kamerlenga i kaštelana; u Šibeniku jedan na dužnosti kneza i kapetana, drugi na dužnosti kamerlenga i kaštelana, osim toga jedan je još bio kaštelan kaštila sv. Nikole; u Trogiru je jedan bio knez, a drugi kaštelan i kamerlengo; u Omišu je bio providur; u Splitu je jedan bio knez i kapetan, a drugi kamerlengo i kaštelan; u Imotskom providur; na Braću knez; na Hvaru jedan knez i providur, a drugi kaštelan i kamerlengo; na Korčuli je bio jedan knez i kapetan. Za Poljica kaže da biraju upravitelja iz svoga kraja kojega nazivaju veliki knez, a malo njih imaju »Sopraintendenta« kao Neretva i Vrgorac na turskoj granici (G. Novak, Dalmacija godine 1775/6 gledana očima jednog suvremenika, Starine JAZU 49, Zagreb 1959, str. 43/44). 12 Ivan Luka Garanjin u svojoj studiji »Dell* Industria«, sačuvanoj u rukopisu, bavi se posebno problemom pomanjkanja zanata u Dalmaciji u glavi III »Delle arti e delle manifatture«. Tu između ostalog kaže: »Non vi è paese ove le arti slano trattate si male, ed ove sia onerosa la mano d'opera.« Dalje se tuži na odnos prema zanatlijama. Bojenje se u mnogim zemljama uzimalo među daće, pa tko bi tu daću zakupio imao bi ekskluzivno pravo na taj zanat, što je išlo na štetu stanovnika, pogotovo seljaka. Takvo je stanje bilo i u.Dalmaciji, u Splitu je pravo na bojadisaonice pripadalo »a quel corpo nobile«, stoga su boje bile tako loše da su naši ljudi bili prisiljeni domaće suknorašu bojiti u dalekim krajevima. U Dalmaciji su, po njegovim riječima, postojali samo oni zanati čiji su proizvodi služili za najnužnije potrebe. U cijeloj Dalmaciji nije bilo nijedne peći ni za opeke ni za posuđe, sve se to uvozilo iz Venecije i iz Ankone. On 51