ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 223

Funkcioneri zadarske vlade pokazali su se revni. Nisu čekali nalog iz Beča, već sami predlažu. Izriču samo »pretpostavku« da bi dubrovačke arhivalije mogle zanimati centralne organe Carevine u Beču, iako im je, u stvari, vrlo dobro poznato postojanje, ciljevi i smjernice razvoja Kućnog i dvorskog arhiva u Beču. Dvorska centralna organizaciona komisija mnogo neposrednije i otvorenije nastupa i odmah operativno djeluje. Ona smatra posve razumljivim što joj je Vlada iz Zadra poslala citirani izvještaj i »generalni katalog«. U svom odgovoru Vladi u Zadru od 29. VII 1817, potvrđuje primitak kataloga; javlja da ga je proslijedila C. k. tajnoj dvorskoj i državnoj kancelariji »radi izbora dokumenata koji bi mogli biti potrebni za Tajni državni, dvorski i kućni arhiv«; prvi izbor je već izvršen, pa se Vladi u Zadar u prilogu dostavlja popis odabranih »komada«; Vlada se ima pobrinuti za transport tih arhivalija u Beč, s time da ih sigurnom pošiljkom dostavi Dvorskoj i državnoj kancelariji uz prethodnu obavijest. U pogledu ostale građe političkog arhiva u Dubrovniku, nastavlja bečki odgovor, za koju se iz ovako izrađenog kataloga ne razabire uvijek njen pravi sadržaj, Vlada u Zadru će se pobrinuti da se ta građa brižljivo čuva dok se u Dubrovniku ne nađe pogodna osoba s potrebnim znanjem, sposobna da izradi potpun i razrađen katalog spomenute arhivske građe. Iz takvog bi se kataloga tek moglo prosuditi, pa i odlučiti, »kuda da se smjeste navedene arhivalije: da li sve u arhiv Gubernija u Zadru, ili, da ih se dijelom preda i drugim organima«

83

. U međuvremenu, svega nekoliko dana nakon što je L. čurlica završio svoj rad na izvjesnom sređivanju i popisivanju građe političkog arhiva, i baš u noći od 5. na 6. ožujka 1817, buknuo je požar u zgradi Kneževa dvora u Dubrovniku gdje se arhiv nalazio. Iz poznatih nam izvora nije vidljivo da li je i koliko arhivske građe stradalo u tom požaru, ali se navodi da je građa, očito u toku gašenja požara, ponovno ispremiješana, i da je, izgleda u većoj mjeri, narušen onaj izvjesni red uspostavljen od L. Čurlice

84

. To spominje i Vlada u Zadru u svom nalogu od 19. VIII 1817, kojim Okružnom kapetanatu određuje što sve treba učiniti radi izvršenja zahtjeva koje je Dvorska centralna organizaciona komisija iz Beča uputila 29. VII 1817. Vladi u Zadar. 83 HAZ, Mise. 23 — Poz. 40, 26. 84 O spašavanju arhiva u požaru govori i N. Klaić 23. II 1820, »bivši kancelar Suda prve instancije i čuvar arhiva«, u svojoj molbi da ga se imenuje stalnim arhivarom. On kaže: »Isto je tako poznato kojim sam se marom i trudom dao na posao one noći kada je bio požar, u nastojanju da spašavam arhiv, jer sam bio prvi koji je priskočio« (HAD, OK, br. 1465/242 — 1820). O ovom požaru zabilježio je V. Stulli u svom dnevniku slijedeće: »Vatra izazvana u zgradi vojne pekare oko pola noći (tj. u noći od 5. na 6. ni 1817, op. B. S.) proširivši se na susjedne zgrade, uništila je do podneva kazalište i vladinu palaču (tj. Knežev dvor, op B. S.) izuzevši nekoliko prizemnih i nadsvođenih prostorija. Neizrecivu je uzbunu izazvala ova nesreća u onoj noćnoj tami među cjelokupnim stanovništvom, koje je s žalošću posmatralo uništenje ove stare građevine«. U bilješci uz ovaj tekst I. A. Kaznačić kaže, da je požar uzrokovao neki vojni službenik, koji da je zatim dezertirao u tursku Hercegovinu (v. Notizie storiche di Ragusa del Diario di B. Stulli, »L'Epidauritano«, 1906, Ragusa 1905, str. 47 pod nadnevkom 6. V 1817). Zatim je jednu verziju o požaru dao 28. IV 1832. Jeremija Gagić u svom pismu upućenom J. P. Šafafiku. J. Gagić, rodom iz Kragujevca, bio je tada ruski konzul u Dubrovniku, a prikupljao je za Šafafika prijepise dubrovačkih dokumenata, bibliografiju i si. U spomenutom pismu Gagić se hvali, kako se kod njega nalaze »originalni dokumenti Kulina bana iz 1189. i hercega Vladislava iz 1480. godine«, pa kaže da su u njegov posjed došli na ovaj način: »U 1817. godini došao sam ja u Dubrovnik, i iste godine 5. maja u veče izgorjela je jedna čast dvora i u njemu mala čast arhiva. Poslije požara raznosili su dućandžije materijalisti ostatke izgorjelih papira i zavijali u one robu koju prodaju, i takvim načinom došla su meni u ruke ova dva dokumenta: prvi 223