ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)
Strana - 220
strumenta pacificationum, armistiorum .. .« 63 Na temelju takvih je smjernica, npr., popisivana i odnošena u Beč i građa iz mletačkih arhiva u Veneciji početkom 19. stoljeća 64 , a zatim je to nastavljeno sve do 1866. godine 65 . Zelje su bile ogromne. Početkom 19. st. se pomišljalo da u Veneciji, Trentu i Brixenu ostane samo registraturna građa Komorske uprave 66 ! Austrijski kancelar Metternich više je puta, pa tako i god. 1810. i 1811, isticao zamisao i davao smjernicu da se Tajni državni, dvorski i kućni arhiv u Beču ima formirati kao jedna »centralna institucija za sve isprave i dokumente, koji su važni za povijest i za interese države«; sve arhivalije koje su prešle u vlasništvo države imale su se sakupiti u spomenutom Arhivu; i Meternich i njegovi savjetnici ustrajali su na takvoj centralizaciji, pa je austrijski car, npr., još i 27. VIII 1840. potvrdio gore spomenutu smjernicu 67 . U procesu ostvarivanja tako ambicioznih planova bečki su vlastodršci, dakako, ubrzo nakon Bečkog kongresa bacili oko i na arhivsku građu, tada već definitivno bivše Dubrovačke Republike. Pri tome su, počam od svog patenta od 24. VII 1814, stalno isticali kako su cijelo područje Ilirskih provincija stekli iure armorum i iure cessionis, te da nema mjesta ničijem pozivanju na »stare pravice« 68 , nastojeći posebno da time eliminiraju hrvatske i ugarske revindikacije. I kasnije uporno ustraju na što tješnjoj vezi bivše Mletačke Dalmacije i područja bivše Dubrovačke Republike s tzv. austrijskim nasljednim zemljama, te njihovoj što direktnijoj podređenosti Beču. Dosljedno svemu tome, trebala je da bude prenesena i važnija državnopravna arhivska građa bivše Dubrovačke Republike i bila je ona sukcesivno prenašana u Kućni i dvorski arhiv u Beču. Uz asistenciju svoje birokracije u Dalmaciji, pripreme za takvo prenošenje započele su austrijske vlasti već 1816. godine. Neposredni povod ovim pripremama dala je molba Luke Čurlice iz Dubrovnika, koji početkom god. 1816. moli Vladu u Zadru da mu dordijeli mjesto arhivara u Dubrovniku. Vlada vraća molbu u Dubrovnik, i to tamošnjem Okružnom kapetanatu, tražeći njegovo mišljenje i prijedloge 69 . Kapetanat je odgovorio Vladi 14. IV 1816, navodeći: »sudski« je arhiv odvojen od »političkog« arhiva još za francuske vladavine 1811. godine; prvi je povjeren kancelisti Suda prve instancije, a drugi Okružnom kapetanatu, pa je suvišan trošak za namještanje nekog posebnog arhivara. Ali, nastavlja Kapetanat, ako ti arhivi ne trebaju posebnog arhivara, treba ipak pronaći osobu koja bi sredila politički arhiv, koji je 63 Isto, str. 17. Vidi uz to i: Pülich W., Staatskanzler Kaunitz und die Archivforschung 1762—1792 (Festschrift zur Feier des zweihundertjährigen Bestandes des Haus-, Hof- und Staatsarchivs, herausgegeben von L>. Santifaller, Bd. I, Wien 1949), str. 95; Stolz O., Wesen und Zweck des Staates in der Geschichte Österreichs (isto), str. 101—102. 64 Bittner L., n. d., str. 20, 38, 56. Iz posebnih instrukcija koje su bile izdane za izbor građe iz Mletačkog arhiva, jasno je proizlazio plan i namjena »da se od Kućnog i dvorskog arhiva u Beču stvori jedan veliki centralni arhiv, ne samo za potrebe Državne kancelarije Austrijske države već i za naučna istraživanja« (str. 56). 65 Isto, str. 553 i slijed. Podrobnije: Cérésole V., La vérité sur les déprédations autrichiennes a Venise (Venise 1867). Ostalu bibliografiju donosi: Casanova E., Archivistica (Siena 1928), str. 393. 66 Bittner L., n. d., str. 56. . . 67 Isto, str. 22—24. » Polec J., Kraljevstvo Ilirija (Ljubljana 1925), str. 34 i slijed. 69 Vladin spis br. 3883/752 od 28. ni 1816, 220
