ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)
Strana - 114
rum«. 117 To je područje Huma izvan Astareje, dubrovačkog državnog teritorija/ 18 U Humu se proizvodilo dosta meda. Taj je artikl uvelike zamjenjivao kasnije proizvedeni šećer. Dubrovčani su se 1279. obvezali da neće izvoziti med iz Huma u Brskovo. 119 Potkraj XIII i u poč. XIV st. raški vladari pomalo zanemaruju Hum. Oni se u ekspanziji okreću prema dolinama Morave i Vardara. Dubrovčani i bosanski ban dobili su priliku da se natječu oko podjele sfera u Humu. Zajedničkim silama odlučno, pa čak 1 bezobzirno, uništili su Branivojeviće kad su se ovi osamostalili u Primorju. Rezultat uništenja Branivojevića bio je: Dubrovčani su dobili Ston i Pelješac, a Bosanci izlaz na more. Nesigurnost bosanske vlasti u Humu, u njenom početku, iskoristili su župan Milten Draživojević i vojvoda Ružir. Ružir je dapače zahtijevao 1331. da mu Dubrovčani plaćaju mogoriš. Ta nevjernost bosanskom banu i neprijateljstvo prema Dubrovčanima nisu dugo trajali. Posljedica učvršćenja Bosne u Humu je u tome da se Dubrovčani 1332. sporazumijevaju s banom Stjepanom Kotromanićem. U nizu sporazumnih točaka nalazi se i rečenica cla Dubrovčani »živu humskom zemljom u njihovom zakonu«. 120 Kako je Hum ipak na periferiji bosanske države, Dubrovčani nisu uvijek bili sigurni i zaštićeni od samovolje i nasilja pojedinaca — velikaša. Izdržali su napade i neprijateljstvo Vojislava Voj ino vica od 1358. do 1362, koji se nazivao »humski knez« i prijetio je da će zauzeti Ston. 121 Neprilike se nastavljaju za vrijeme Nikole Altomanovića. On je još 1368. došao u okolicu Dubrovnika. Proglasio se humskim knezom, pljačkao je i zatvarao dubrovačke trgovce, pustošio dubrovačku okolicu 1370—71. Konačno je 1373. pobijeđen i kasnije oslijepljen. 122 Samovolje velikaša izražavale su se i u zahtjevanju isplate mogoriša. Sanko Miltenović ubirao ga je od 1363. do 1367. god. 123 Uopće su se ugled i snaga velikaša u Humu izražavali u ubiranju mogoriša. Onaj koji ga je dobivao predstavljao je stvarnu snagu u Humu, odnosno zaleđu Dubrovnika. Dubrovčani su zbog toga morali biti jako oprezni i voditi politiku smirivanja velikaša. Idu, stoga, izaslanstva dubrovačkih poklisara bosanskoj vlasteli. 1359. je išao u Slano Ivan de Bona da razgovara sa Sankom, Dabišom i Milatom. Češće je išao VTaho Felicis de Grade od 1362. do 1375. županu Senku, Balši, zatim u Bosnu i Popovo. 124 Prava snaga velikaša došla je do izražaja nakon Tvrtkove smrti. Župan Sanko, npr., 1391. zahtijeva da Dubrovčani skuplje plaćaju kupovinu njegovih proizvoda, nego što ih plaćaju Primorcima i Humlj anima. Radič Sanković iste godine daje, kao samostalni vladar, slobodu dubrovačkim trgovcima na svom području i potvrđuje sve povelje raške, bosanske i humske gospode izdane prije njega. 125 Splet takvog toka događaja u XII —XIV st. u Humu primoravao je Dubrovčane ha određenu politiku. Prijatejstvo tamo gdje je korisno, a neprijateljstvo i uništenje opasnog neprijatelj (Branivojevići, Vojinović, Altomanović) tamo gdje je potrebno. 119 SCD VI, 299. 120 Stojanović, 44. 121 O tom ratovanju usp. M. Medini, 122 Dinić, O Nikoli Altomanoviću, 3—33. 123 Dinić, Dubrovački tributi, 216. m Mahnken, 152, 283. 125 Stojanović, 103—4, 126—7. 114 Dubrovnik Gučetića, SAN, 1953, 76 i dalje.
