ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 269
3. Restauracija arhivalija Do kraja 1961. godine, a djelomično i u 1962, arhivisti Landshuta i Miinchena utrkivali su se s vremenom oko sušenja mokrih arhivalija i dobili utrku. Tada je došla briga oko sređivanja nagorjelih svezaka, osobito onih koji su se pri rušenju stropova raspali u 3, 4, 5 ili 6 dijelova, te se ispremiješali u moru bezimenih drugih arhivalija ili kao cjelina doduše ostali, ali bez omota i bez signatura. Najprije je načinjen pregled oštećenih svezaka. Taj posao obavljali su viši arhivski službenici. Svaki je dobio 50 jedinica. Trebalo je pronaći prema repertorijima i protokolima signaturu i dataciju. Teško je bilo sa spisima koji se nisu dali lako odrediti kamo spadaju kao i s rasutim materijalom. Posebni štab od 3 viša arhivska savjetnika iz Landshuta radio je na tome od 13. 11. 1961. do 28. 2. 1962. Osobito je mučno bilo s repertorijem br. 113, koji je bio posve rasut među drugim spisima. Obrađeno je 8.000—9.000 svezaka s oko 2,5 milijuna listova. Cesto su morali priskočiti u pomoć i kemičari. Sređene arhivalije dane su na uvez, a oštećene na laminaciju. 800 tek. m arhivske građe trebalo je samo pročistiti i nanovo uvezati, dok je za 550 tek. m arhivalija trebalo provesti posebni postupak. U požaru najslabije su izdržale pergamene, koža je izdržala nešto bolje, osobito svinjska koža na uvezima iz 19. stoljeća, dok su razne vrste papira različito izdržale. Osobito je dobro izdržao papir od krpa, naprotiv papir iz g. 1827. i drugi industrijski papiri lomili su se na prvi doticaj. Laminacija 25 protokola i najstarijih spisa koji nisu bili teško oštećeni vršena je japanskim papirom. Oko 6.000 kom. obrađivano je na laminatoru GBC, amerikanske proizvodnje, koji zaprema malo mjesta, štedi listove i radi bez prašine. Međutim, nije se ostalo kod ovog aparata, nego su se restauratori konačno odlučili za laminator K 42, proizvod Karla Hennèkea, Birlinghoven, Siegkreis, koji stoji 4.500 DM, s kojim su već imali iskustva arhivi u Düsseldorfu, Marburgu i Koblenzu. No i ovaj je laminator došao u obzir samo za moderne, glatke listove, bez odebljanja na rubovima. Za njih su morali upotrijebiti folije acetata. Firma Ullstein u München—Passingu počela je u jesen laminaciju uz dodatak ljepila. Ta je firma laminirala god. 1962. 246.594 lista, što iznosi oko 70 tek. m u policama. Godine 1963. laminirano je 147.321 list, 1964. oko 165.000 listova, isto toliko god. 1965. U svemu je tu laminirano oko 725.000 listova iz 5.300 knjiga ili 250 tek. m građe. — S drugima zajedno laminirano je oko 425 tek. m s 1,4 milijuna listova. Od toga je oko 200 m bilo lakše oštećene arhivske građe. Prije laminacije listovi su bili podvrgnuti postupku specijalnog glačanja. Najprije su svi navlaživani, a onda pod toplinom od 110° C glačani na stroju König-Royal-Bügelpresse firme Bayerische Berg-, Hütten- und Salzwerke A. G., Hüttenwerk Bodenwöhr. Laminiranje pojedinog lista stajalo je 0,30—0,40 DM, a pojedinog sveska 12,50—14,50 DM. Troškovi laminacije iznosili su ukupno 45.000 DM, dok su troškovi sveukupne restauracije i konzervacije oko 8.900 obrađivanih arhivalija iznosili 650.000 do 700.000 DM, upravo koliko je bilo utrošeno god. 1960. za novogradnju spremišta Državnog arhiva u Bambergu sa spremišnim prostorom za 6,5 km arhivske građe. Troškovima spašavanja i konzerviranja oštećenih arhivalija u Landshutu mogla bi se, dakle, izgraditi moderna spremišna zgrada srednje veličine. 4. Iskustva i pouke 1. Stare građevine, osobito dvorci i gradovi pod zaštitom kao spomenici kulture, nisu u pravilu prikladne prostorije za smještaj dragocjenih arhivalija ili u najboljem slučaju mogu se upotrijebiti ako se poduzmu sve potrebne tehničke sigurnosne mjere za zaštitu arhivskog materijala. 269
