ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 254
naporima oko spašavanja. Izlaganje je podijelio na tri kraća poglavlja: i) štete i spašavanje arhivskih dokumenata; 2) prvi zahvati na spašenom materijalu (prenos iz postradalih arhiva, čišćenje i pranje, sušenje, dezinfekcija;, i 3) vraćanje građe u arhive i restauracija. Iako preliminarne naravi, informacije koje daje autor E. Califano, inače poznati talijanski stručnjak za konzervaciju i restauraciju arhivske građe, izvanredno su zanimljive i poučne za svakog arhivskog radnika. Zbog toga se moramo, drugom prigodom, opširno i detaljno osvrnuti na njegova izlaganja a povezat ćemo to s prikazom još nekoliko publikacija koje obrađuju štete, spašavanje i iskustva stečena u akciji spašavanja arhivske građe postradale poplavama u Italiji. Spomenimo ipak glavne zaključke kojima autor završava svoj članak a to su: 1) treba imati unaprijed pripremljene, i solidno razrađene, planove za intervenciju u slučajevima nastupa opasnosti; 2) treba posvetiti veću brigu preventivnoj zaštiti kulturnih dobara, izloženih raznim opasnostima koje se mogu svesti na tri glavne kategorije (voda, vatra, raspadanje), pojavljujući se pojedinačno ili kombinirano, a svaka se od njih može opet svesti na eventualne konstruktivne greške u zgradi kulturne ustanove, na njen položaj (lokaciju) ili na nedostatke njene opreme; 3) štete će biti mnogo manje, ako se u tekućem radu (dakle mnogo prije nego li nastupe opasnosti) stalno misli na primjenu i takvih zaštitnih mjera kao što je fotosnimanje arhivske građe, uz izradu kopija mikrofilmskih traka, i 4) rezultati preventivnih mjera zaštite, kao i onih spašavanja, neće biti zadovoljavajući, ako se ne prevladaju i izvjesne zapreke psihološkog karaktera, koje otežavaju primjenu modernih tehničkih postupaka zaštite ili spašavanja arhivalija. Na kraju, uz informiranje o ovim člancima koji se odnose na spašavanje arhivalija postradalih od poplave u Italiji, spomenimo još da se i Arhiv Hrvatske u Zagrebu priključio akciji pomoći talijanskoj arhivskoj službi u restauriranju oštećene građe. Sredinom 1967. godine preuzeto je od Državnog arhiva u Firenci nešto preko 3.300 listova takve arhivske građe, koja će biti restaurirana u laboratoriju Arhiva Hrvatske, pod rukovodstvom ing. Tatjane Ribkin. Po završenom poslu ona će u slijedećem svesku »Arhivskog vjesnika« detaljnije izvjestiti o tom radu. Osobito nam je drago što smo i na ovaj način mogli da iskažemo našu solidarnost s talijanskim arhivistima, u nesreći koja ih je zadesila. Zadnji prilog u šestoj rubrici novoga časopisa »Archivi e cultura« raspravlja o mogućnostima elektronskih eksperimenata u arhivima (str. 183—185). Autor A. D'Addario sumarno izvještava o sastanku talijanskih arhivista, održanom u Državnom arhivu u Firenci, gdje se raspravljalo o spomenutoj problematici. On smatra da bi uspjeh takvih eksperimenata otvorio novi period u oblasti korištenja arhivske građe. Rezultat eksperimenata bi trebao da bude slijedeći: upotrebom odgovarajućih elektronskih strojeva, u čiju bi se »memoriju« »uložili« odabrani podaci, ili čak potpuni tekstovi arhivskih dokumenata, ili samo regesti dokumenata, stvorila bi se mogućnost, da se, po izboru, pomoću odgovarajuće natuknice kao impulsa, dobije pregled svih dokumenata koji se odnose na određenu temu (širu ili užu, događaj, osobu, teritorij, topografsku jedinicu i si.). Obećanje je, dakle, u zaista velikoj revoluciji cjelokupne oblasti arhivskih naučno-informativnih pomagala. Efekat bi trebao biti: što veća racionalizacija istraživačeva rada u onom dijelu procesa njegova rada koji obuhvata pronalaženje arhivskih izvora i podataka za određenu temu istraživanja. Nesumnjivo je, naglašava autor (str. 184), da primjena ovih novih tehničkih sredstava otvara sasvim nove i nepredvidive arhivističke probleme, a kolikogod ih smatrali problemima budućnosti, oni su već i danas značajni. Jer, nauka sve imperativni je traži da se priđe obradi i takvih problema koje je nemoguće rješavati dosadašnjim sredstvima i dosada postignutom racionalizacijom istraživačkog procesa. Uloga čovjeka — stvaraoca u realizaciji sinteze nezamjenjiva je, ali se prethodni dijelovi istraživačkog procesa moraju racionalizirati, olakšati i ubrzati u daleko većoj 254
