ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 249

je jednoglasno došla parlamentarna komisija«; da se rješenje za ovu službu ne potraži u nekom »novom birokratskom aparatu koji će naslijediti sve mane starog (postojećeg) aparata«, te da se status naučnih radnika u arhivima jasnim zakonskim normama izjednači sa statusom nastavnog kadra na visokim školama. Svoje vrlo zanimljive informacije o nastojanju talijanskih arhivista oko modernizacije arhivske službe autor završava (str. 102) nadom, da će talijanski parlament donijeti u ovoj domeni takva konačna rješenja, koja će odgovarati gore spomenutim prijedlozima parlamentarne komisije. I četvrta rubrika novoga časopisa »Archivi e cultura« programirana je kao jedna od najvažnijih. Kroz njene priloge treba da se rasprave krupni problemi savremenih i moderniziranih arhivskih ustanova. Ponajprije se predviđa upoznavanje javnosti, svake godine, s najvažnijim temama koje se proučavaju u državnim arhivima, a u odnosu na opće probleme koje rješava nacionalna historiografija. Konstatira se (str. 11) da arhivski izvori bivaju korišteni »u novom duhu«, te da je »stari i najnoviji problem« u tome: kako da se osigura takva liberalizacija njihovog korištenja, da to korištenje bude svestrano. Posebno se naglašava: »liberalizacija korištenja arhivske građe predstavlja jedan od fundamentalnih postulata ostvarenja slobode informiranja građana, te arhivi moraju biti otvoreni svima, talijanskim i stranim državljanima«. Nadalje, ovom rubrikom poticat će se istraživanje historije arhivske djelatnosti. No, želja je, da se ta historija tretira kao »fenomenologija arhivističke misli«; da se ona prikazuje u povezanosti sa širokom oblasti kulturnog života i razvoja zemlje u datim epohama, a redakcija bi željela da naročito potakne istraživanja o radu talijanskih arhivista 18. i 19. stoljeća. Konačno, u ovoj četvrtoj rubrici objavljivat će se i informacije o organima i organizacijama, koje i financijski omogućavaju kulturno stvaralaštvo. U prvom redu to je npr. Nacionalni savjet za naučna istraživanja, koji na najširem planu mobilizira stvaralačke snage, dakle i one izvan tradicionalnih organizama. Njegova je inicijativa bila i pokretanje publikacije »Corpus membranarum italicarum«, čijoj realizaciji daju veliki doprinos i talijanski arhivisti, a periodičke informacije o toku radova na ovom tako značajnom nacionalnom kulturnom pothvatu objavljivat će se i u ovom novom časopisu »Archivi e cultura«. U ovom prvom svesku četvrta rubrika sadrži četiri priloga. A. Saladino u članku »Teme istraživanja u arhivima i moderne tendencije u historiografiji« (str. 105—113) polazi od gledišta, da je jedan od nesumnjivih elemenata koii karakteriziraju razne škole i tendencije u povijesti historiografije u tome, kako se one odnose prema problemu: koliko i kako koristiti izvore, a posebno one arhivske. Autor smatra da je u ovom vremenu poslije drugog svjetskog rata, kao nikada ranije, stvorena situacija koja osobito pogoduje jednom »u mnogo većoj mjeri suštinskom i konstruktivnom diialogu između historije i arhivske dokumentacije«. Sada nauka teži što tačnijoj verifikaciji rezultata ranije historiografije, a kako takva verifikacija mora da se izvrši pomoću arhivske dokumentacije, to je, ističe autor (str. 105), razumljiv obnovljeni interes za arhive u današnje vrijeme. Sazrijevajući, ova tendencija vodi utvrđivanju sve naučni je historiografske metodologije, te sve bolje razjašnjava odnos između historije i arhivske dokumentacije, kao i mjesto arhiva i arhivista u raznim fazama kroz koje prolazi proces historijskog istraživanja. Osobito važan i značajan udio arhivista u cjelini toga procesa, napominje i ovdje autor (str. 106), očituje se pri specijalističkim studijama u oblasti historije institucija, kada se rad arhivista i historičara poistovjećuje, pod pretpostavkom, dakako, da i u radu arhivista ne manjkaju naučni kriteriji i shvatanje »historijskog smisla«. Autor, nadalje, konstatira kako je u Italiji kroz posljednjih dvadesetak godina zaista mnogo porastao interes ne samo za obradu »ekonomsko-soci249