ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 210

c. Bula Ivana XXII od 13. VI 1325.

192 Isprava kojom papa Ivan XXII potvrđuje darovnicu Uroša II.

193 Sadržaj papine isprave pobuđuje neke sumnje. Možda u doba kad su vladarski dvorovi, odnosno gradske kancelarije čuvale u svojim arhivima po nekoliko papinskih isprava i nije bilo tako teško sastaviti po njihovu uzoru nove. Dubrovnik je to svojim primjerom očito pokazao. Dubrovački nadbiskup se nije ustručavao da u borbi za sufragane posegne za falsifikatima koji će pokazati da su njegova prava starija od prava barskog suparnika. Čini mi se taj uvod s upozorenjem potreban zbog toga što u ovoj buli, koju historiografija općenito smatra autentičnom, ipak nešto nije u redu. Naime, na misao da se radi o falsifikatu naprosto primorava sadržaj isprave: ako je papa zaista imao pred sobom darovnicu Uroša II — kako se u buli tvrdi — kako je mogao potvrditi samostanu nešto što uopće nije bilo spomenuto u Uroševoj ispravi? Zato se već i Dinić pitao: ili je »postojala kakva druga povelja kralja Milutina ili je mljetski opat više saopštio papi nego što se u poveljama nalazilo.«

194 Međutim, grijeh je mljetskog opata, ako je on bio uzročnik papine »zabune«, mnogo veći nego što to pretpostavlja Dinić. Papina darovnica uopće ne govori o poveljama u pluralu već pretpostavlja samo jednu, Milutinovu darovnicu. I to ne potvrdnicu, što ona u stvari po svom karakteru jest, nego darovnicu. Ali to nije sve! Tobožnja Milutinova darovnica sadržavala je tobože darivanje i takvih posjeda o kojima ni u jednoj darovnici, bilo autentičnoj ili lažnoj, nije bilo spomena. To su Blato i Vrhmljeće. Osim toga, papa tvrdi da je Uroš dao te posjede i prava kao dotadašnji njihov vlasnik — tune ad eundem regem pertinentes — što također nije tačno. Nadalje, Janjinu ne spominje Uroševa darovnica, već Stefanova. I što je na j neobični je, prema papinu prepričavanju Uroševe darovnice unuk nije znao za djedovu povelju! On je sam darovao — kako kaže papa

— de salute propria cogitans et cupiens terrena in celestia et transitoria in eterna felici comertio commutare. Nameću se dva rješenja ove zagonetke: ili je papa zaista bio, kako pretpostavlja Dinić, loše obaviješten, pa od njega i nije bilo zatraženo »quod iustum est et honestum«, ili papinska kancelarija nije nikad izdala takvu bulu. Zlatan pečat o kojem govori papinska isprava u pravilu je mogao biti obješen na Uroševu ispravu, iako se u tekstu papine potvrde o njemu ne govori. Jer se »u srpski pisanim aktima, koja su izašla iz raške kancelarije, sem jednog jedinog slučaja, i to tek iz 1457. g., ne pominje vrsta Pečata.«

195 Opisi su nekih pečata srpskih raških isprava sačuvani u dubrovačkoj kancelariji. Međutim, smetaju nas ponešto činjenice preko m Ova se isprava datira u različitim izdanjima pod dva datuma: 14. VI 1325. i 14. VI 1324, odnosno 13. VI 1324! Smičiklas ju je, štaviše, donio u cijelosti pod oba datuma! (CD IX, str. 197. i 245). Isprava je izdana 1325. godine, jer je bula datirana »idibus iunii, pontificatus nostri anno nono«. Jireček (Spomenici srpski, Spomenik XI, str. 25) označio je, doduše neispravnu godinu, ali je bio tačniji u oznaci dana. On je stavio 13. VI, što je ispravno, a ne 14. VI, kako stavlja Smičiklas. 193 Papa je tobože na molbu opata potvrdio samostanu ono što je Uroš II (Orosius secundus rex Rascie) darovao, tj. »insulam Melite, casalia Blate, Babinopolle et Verchemelet, et quasdam terras et possessiones sitas in eadem insula Melite, et Janine, ragusine diocesis« (CD IX, str. 197). 194 Povelje kneza Dese, str. 16. 195 Glas 132, str. 23.