ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 188
ljom u Babinu Polju davna njihova svojina«. 18 Šišić misli da je samo oskudica izvora uzrokom što o procesu nema nigdje nikakve vijesti. »Ali, jer se u docnijim izvorima nikad više ne pomin je crkva Sv. Pankracija ... moramo zaključiti da lokrumski benediktovci nisu uspjeli i da im falsifikati nisu koristili«. 19 Drugu skupinu čine mnogo vještije sastavljeni falsifikati. Ali »lažnost ovih isprava druge skupine dokazuju i neki istoriski momenti i proti vurječje njihove sadržine s drugim pouzdanim istoriskim materijalom«. 20 Falsifikati su prema Šišiću nastali u XIII st. u borbi samostana »s nekim dubrovačkim susedima oko crkve Sv. Martina«, kad se on »našao ponukanim, da falsifikuje one četiri isprave, kojima je hteo da dokaže, da je crkvu Sv. Martina u Šumetu dobio još od srpsko-dukljanskih vladara u početku XII veka, a u stvari on je do nje došao — nama sada nepoznatim načinom — verovatno najranije tek punih stotinu godina docnije«. 21 Podloga su falsifikata bile dubrovačke latinske isprave XIII st. kao i podaci o nekim historijskim licima. Među obrađivanim ispravama Šišić obraća posebnu pažnju Desinoj ispravi iz 1151. g., koja »nema nikakve veze s lokrumskim manastirom«. 22 Isprava je, kako Šišić misli, autentična, jer njene forme ne pobuđuju nikakvu sumnju. U namjeri da pokaže kako je isprava doista autentična, Šišić je pokušao njene podatke ovjeroviti autentičnim i historijski poznatim podacima o destinataru, tj. samostanu sv. Marije u Pulsanu, ili tačnije o osnivaču pulsanskoga reda. Kad je utvrdio istovjetnost poznatih historijskih činjenica i podataka u Desinoj ispravi, on se pitao: »Zar je mogućno i zamisliti, da bi sve te detalje, inače u punoj harmoniji — bez i trunka sumnjivosti — s istoriskim činjenicama, mogao znati kaki docniji falsifikator u Dubrovniku i okolini, a da se baš ničim ne oda?« Nadalje pita »kakova bi imalo i smisla falsifikovati donaciju u korist pulsanskoga reda i udaljena južnoitalskoga manastira sv. Marije na Monte Garganu, koji inače nigde i nikad nisu u tom kraju, i nigde na istočnoj obali Jadranskoga mora, imali zemljišnih poseda«. 23 Međutim, kad je ispitujući diplomatičke formule ipak morao zastati nad nekim pogreškama (npr. na intitulaciji), onda ih je radije pripisivao prepisivaču. 24 U Dukljaninu je doduše našao odgovor na pitanje kako je Desa došao do Duklje i Trebinja, »ali ne i za Zahumlje, a baš samo kao vladar Zahumlja mogao je knez Desa da učini ono darovanje«. Morao je, dakako, priznati da »je malo nezgodno, da je za to pitanje jedini izvor Letopis Popa Dukljanina«, pa se pokušao utješiti dodatkom da »je on za XII vek ipak dosta pouzdan«. Šišić pretpostavlja da se Zahumlje poslije Bodinove smrti otcijepilo od Duklje, a da se »poslije propasti kralja Đure (o. 1130-1) izgleda i Zahumlje pridružilo Raškoj kao neka odelita oblast, ali su njome upravljali članovi raške dinastije«. 25 »Zato je veoma verovatno« — nastavlja — »da je još posle izmirenja velikoga župana Uroša II, oca Stefana Nemanje, s braćom Belošem i Desom (o. 1132—3) Desa dobio u upravu Zahumlje kao knez (dux), tek posle 18 N. dj., str. 226. » N. dj., str. 227. 20 N. dj., str. 231. 21 N. dj., str. 239. 22 N. dj., str. 242. 23 N. dj., str. 245. 24 N. dj., str. 247. 25 N. dj., str. 248. 188
