ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
PREGLED SADRŽAJA - Uz deseti svezak »Arhivskog vjesnika
da se u zajednici s naučnim institucijama Hrvatske izradi perspektivni plan izdavanja najvažnijih izvora hrvatske povijesti, iako je nesumnjiva važnost i stalna aktualnost ovoga zadatka. Nadajmo se, da će se jednom to ipak postići. Usmjeravanje pojedinih svezaka godišnjaka na izrazitije tematske cjeline samo je djelomično uspjelo, ali i u onom dijelu koliko je postignuto, nije lako ostvareno, pa ga ne treba ni potcijeniti. Konačno, u rasponu od prvog do ovog desetog sveska, mislimo da je ostvaren i napredak u usavršavanju metodike i načina naučno-kritičkog objavljivanja arhivskih izvora. U rubrici »Inventari« objavljeno je razmjerno vrlo malo inventara pojedinačnih fondova ili zbirki. Uglavnom, to opravdava obiman posao na izradi općih inventara arhivskih ustanova i njihovih »Vodiča kroz arhivsku građu«, te izrada osnovnih evidencija građe izvan arhiva, čime su proteklih godina bile vrlo intenzivno zauzete sve arhivske ustanove u SR Hrvatskoj, kao što su još i danas angažirane u značajnoj i dugoročnoj akciji na izradi što potpunije evidencije građe izvan arhiva. Vodiči će, u određenoj redakciji, biti objavljeni u posebnoj publikaciji. Ako bi u slijedećem periodu rada i trebala biti naša težnja da se inventari pojedinih arhivskih fondova ili zbirki također objavljuju u posebnim edicijama arhivskih ustanova, trebat će im svakako i u ovom godišnjaku dati više prostora. Nesumnjivo je, naime, da bismo i tim putem unapredili korištenje arhivske građe, pogotovo kada bi se takvo publiciranje ubrzalo. Toj bi svrsi svakako dobro koristili i iscrpniji prikazi sadržajne fizionomije važnijih arhivskih fondova. Obim objavljenih radova iz oblasti arhivistike nije bio malen. Usporedba rezultata ovih proteklih desetak godina s onim što je iz arhivistike napisano i objavljeno kroz čitav period stare Jugoslavije, pa i u sva 33 sveska starog »Vjesnika Državnog arhiva u Zagrebu« (od 1899—1945. god.), pokazuje veliki napredak. Po širini tematike, i kvalitativno, taj je napredak izrazit. Ipak, ako postignutom pribrojimo i one arhivističke radove koji su objavljeni u drugim publikacijama, pa i one još neobjavljene, ne možemo biti sasvim zadovoljni. Prije svega zato, jer se radi o osnovnoj naučnoj i stručnoj disciplini arhivske djelatnosti, što su postojeći praktički i teoretski problemi brojni, a i niz novih otvorenih pitanja nije malen. Bit će, dakle, potrebni organiziraniji napori svih arhivskih ustanova, kao i Društva arhivskih radnika Hrvatske, u pravcu poticanja i posebnog stimuliranja radova iz oblasti arhivistike. Sve što je rečeno o radovima iz arhivistike vrijedi dobrim dijelom i za one iz oblasti pomoćnih historijskih nauka. Njima se doduše bavi i niz stručnjaka izvan arhivskih ustanova, a naročito baš medievistička historiografija neophodno traži da tako i nadalje bude. No priroda posla, posebno u arhivskim ustanovama u kojima se čuva i starija arhivska građa, svakako zahtijeva i udio arhivskih radnika u razvoju ovih naučnih disciplina. I sve više će to zahtijevati, usporedo kako se na fakultetima smanjuje nastava pomoćnih historijskih nauka, pa za arhivske ustanove nastaju sve teži problemi kod pronalaženja kadrova koji su stručno osposobljeni za rad na arhivističkoj obradi starije arhivske građe. Potrebna je, dakle, vrlo smišljena briga svih organa arhivske službe oko unapređenja studija pomoćnih historijskih nauka u našim arhivima. X