ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 306

našu dosad publiciranu gradu, služiti kao osnovni izvor podaci iz knjige Hermana Hoberga, Taxae pro communibus servitiis ex libris obligationum ob anno 1295 usque ad annum 1455 confectis.

7 Uvođenje taksa prigodom imenovanja ili potvrđivanja biskupa i opata usko je vezano papinskim rezerviranjem prava nad postavljanjem crkv. dostojanstvenika, a time i preuzimanjem crkv. beneficija. Poslije kratkotrajnog povratka na stari način izbora biskupa u vrijeme klinijevske reforme (XII st.), kaptoli su preuzeli izbor, odstranivši, ubrzo iz njega svjetovnjake.

8 Tako izabrane biskupe potvrđivali su njihovi nadbiskupi ili patrijarsi. Međutim, zbog brojnih rasprava prigodom izbora, kao i provođenja centralizacije, pape su tokom XIII, osobito u XIV st. sve više sami postavljali na biskupske položaje svoje kandidate. Uporedo s tim pape su preuzimale postavljanje opata, i to najprije one koji su bili neposredno zavisni od njih, a malo pomalo i ostale. To direktno imenovanje proširivalo se i na kanonike »sve do pisara i kapelana službenika rimskog dvora«.

9 Preuzimanjem imenovanja crkv. dostojanstvenika pape su uzimali u svoje ruke i crkv. beneficija — imanja koja su time bila podvrgnuta raznim podavanjima u korist rimskog dvora. Zbog toga su često malena crkv. imanja spajali u tzv. «bénéficia maiora«. Stvaranje takvih imanja bilo je zbog boljeg upravljanja, ali i zbog toga, što su na taj način i malena imanja koja nisu plaćala nikakva podavanja, sjedinjena u velika, davala papama razne takse. Do preuzimanja samih opatija došlo je u većem broju tek u XV st. Pape su ih davali u »komendu« — privremeno povjeravanje — u početku kakvom redovniku, a kasnije svjetovnim svećenicima.

10 Kod nas se to tumačilo kao nužnost zbog slabljenja samostanske discipline.

11 Ne izuzimajući taj razlog, postavljanjem komendatora rimska je komora osiguravala financijske prihode iz tih polupraznih samostana. 7 Knjiga je izišla u izdanju »Studi e testi«, Roma 1949, str. XVI—

340. Herman Hoberg iznio je u svojoj knjizi podatke o tim obavezama kroz period od 1295—1455, kad je papinski fiskalizam bio na vrhuncu. Podatke je iznio iz Archivio Segreto Vaticano: Obligationes et Solutiones, Diversa Cameralia, Registra Avenionensia, Fondo dell' Archivio di Stato di Roma, Obligazioni per servizi comuni, kao i iz Bibliotheca Apostolica Vaticana, Fondo Borgese 125. fasc. Iz tih dokumenata u kojima su vremenskim redoslijedom upisivane obaveze on je iznio podatke uvrstivši ih alfabetskim redom prema biskupijama i opatijama. Piščeva je bila namjera da bi se takse tako iznijete mogle lakše naći i među sobom uporediti. U uvodu je iznio kratku povijest uvođenja obaveza i način njihova davanja. U označivanju samih biskupija držao se poznatog djela Konrada Eubela (Hierarchia catholica medii Aevi, II izd., I — III, Monasterii 1913—1923) ne uzimajući u obzir noviju literaturu i zbog toga je upadao u greške kod ubiciranja manje poznatih biskupija. On ne spominje ni imena crkv. dostojanstvenika, što bi sigurno dobro došlo za određivanje kronologije biskupa i opata. Nu, to nije bila njegova svrha. Imajući u vidu osvjetljivan je crkv. ekonomike u srednjem vijeku donio je samo visinu obaveza u novcu uz oznaku datuma kad je dana obaveza i signaturu dokumenta. Ti podaci mogu dobro doći za proučavanje ekonomske snage rimske kurije, ali i pojedinih biskupa i opata. Ipak treba imati u vidu, što i Hoberg naglašava, da te takse ne odgovaraju u potpunosti iznosu »mensae episcopalis« ili »abbatialis«, koja je mogla biti u većini slučajeva veća. Uprkos toga, ti su podaci vrijedni i pisac je svojim radom dao veliki doprinos za proučavanje ekonomske crkv. povijesti, kao i boljem osvjetljivan ju dosta teške sredjovjekovne ekonomike. 8 Dictionnaire de théologie catholique, t. IV, vol. II, col. 2267. Oko g. 1150. nisu svjetovnjaci imali nikakve službene uloge u izbornim kaptolskim skupštinama. 9 Pirenne, n. dj. str. 88; I. Tkalčić, Povjesni spomenici si. kr. grada Zagreba, I, Zagreb 1889, str. CXIV. 10 Ivan Ostojić, Katalog benediktinskih samostana na Dalmatinskom primorju, Split 1941, str. 6. 11 Ostojić, n. dj. str. 6. 306