ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 235
Petančića i Ljudevita Crijevića — Tuberona ne možemo reći da spadaju u red onih »letterati ambulanti« 436 , ali je njihov rad, uz rad mnogih ostalih naših ljudi 437 , u znatnoj mjeri doprinio razvoju humanističkog kulturnog rada u Ugarskoj. Iz navedenog pregleda naših autora razvidno je^da u nas nije toliko napredovao proces sekularizacije historiografije pod utjecajem humanizma, kao što je to bilo u drugim zemljama. Ipak se on očitovao i u ovom srednjovjekovnom periodu, pa će se kasnije, od 16. st. nadalje intenzivnije razvijati. Iz čitavog izlaganja vidjeli smo, da se arhivska građa sabire i čuva, da bi, uz glavne svrhe korištenja za službene i privatne potrebe zaštite određenih prava, poslužila također bar ponešto i za historiografske svrhe. No, o nekom njenom sređivanju i u te historiografske svrhe, nema još govora u ovom periodu. Sređivanje koje se vršilo za navedene službene i privatne potrebe bilo je jedino i osnovno, te je samo ono, i to posredno, koristilo autorima historijskih djela. Moglo bi se tek reći za arhivsku građu pohranjenu u bibliotekama, da je bila u izvjesnom smislu sređivanja i obzirom na historiografske svrhe. Temeljni princip po kojem su u ovom periodu arhivi prije svega i nadasve »monumenta iuris«, odnosno »loca scilicet ubi scripturae publicae asservantur ad perpetuam memoriam«, te se čuvaju, održavaju i sređuju radi takve svoje svrhe, kroz duga stoljeća dominira. Na ovom se principu gradi i uopće egzistira pojam: »arhiv« — »arhivski«. Interes historičara i uopće istraživača obuhvaćen je pojmom: »starine« — »starinarski«. Još potkraj 19. st., u čuvenom arhivističkom priručniku poznatih holandskih autora posebno se naglašava i ističe načelo: »arhivski zahtjevi imaju prednost pred starinarskim« 438 . Na kraju naših izlaganja o historijskom razvoju korištenja arhivske građe do 16. st., tačnije: u periodu od 13—16 st., možemo reći, da se nesumnjivo očituju razne specifičnosti opisanih triju vidova korištenja: tj. onog u službene svrhe, zatim u privatne svrhe za zaštitu osobnih Ove je političke poslanice, još za života autorova, odabrao i sredio njegov učenik i suradnik P. Ivanić. On u svom predgovoru, uz ostalo, kaže: . . . »Habebis itaque hic illas solummodo èpistolas, quae per eum, a septimo citra anno, factae dictataeque sunt; nec tarnen et has omnes numero, sed eas, quae integrae, et magis probatae videbantur. Multae autem sunt repertae, quos et Ego ipse factas memini, multae etiam diruptae, truncataeque manserunt. Ex iis tarnen truncatis, aliquas Ego interposui, satius ducens, partem ex eis, quam totum abesse« Ukupno je u ovoj zbirci obuhvaćeno 78 poslanica, iz perioda 1445—1451. god. Na čelu zbirke su još dvije poslanice, u funkciji prvog i drugog prologa, a na kraju je, kao epilog, P. Ivanić dodao još i jednu svoju poslanicu. O epistolografiji u oblasti literature, i njenom mjestu u humanističkoj književnosti vidi i napomenu M. Kombola, Povijest hrvatske književnosti do preporoda (Zagreb 1961), str. 74. 436 Fueter E., Storia .... I, str. 33 spominje ovakve »literate« kao širu evropsku pojavu u eri humanizma. To su bili neke vrsti profesionalni pisci, koji su se bavili pisanjem historiografskih i srodnih djela. Pozivale su ih zemlje i gradovi, koji nisu imali domaćih pisaca, ili su pak željeli da im neki poznatiji humanistički autor napiše određeno djelo. 437 EJ, sv. 4, str. 298—299. 438 Muller— Feith— Fruin: Anleitung zum Ordnen und Beschreiben von Archiven (für deutsche Archivare bearbeitet von H. Kaiser, Leipzig 1905), str. 35. 235
