ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 233
vjerojatno je to stoga što je postojao dubrovački ljetopis, čijim se tekstom saglasila dubrovačka uprava, pa se nije smatralo ni potrebnim da imenovani autor obrađuje historijske događaje koji su već izneseni u spomenutom ljetopisu 428 . Njegovo historijsko djelo je samo kao neka dopuna tom ljetopisu. Potrebna su još daljnja istraživanja, ali možda je baš isti autor i bio redaktor onog osnovnog teksta dubrovačkog ljetopisa, za koji je Medini utvrdio da seže negdje do vremena oko god. 1380. Kasnije su drugi autori dopunjavali taj osnovni tekst, i to su oni ostali ljetopisca što ih je Medini označio kao anonime III —VIII 429 . Iz ovog primjera možemo izvući određene konstatacije. Naime, što je jednom redigirano kao kronika, i odobreno od naručioca, nije se tako lako mijenjalo. Kasnije se samo osnovnom tekstu dodavalo zapise o događajima koji su slijedili. Neke promjene prije svega nije dozvoljavao sam naručilac 430 , pa i u slučajevima kada ih je neki autor i želio provesti. Očito su i zato, uz ostale razloge, vijesti za događaje iz prve polovice srednjega vijeka iste, i u gradovima koji su imali više svojih kronika. Nadalje, naročito one prve kronike, od reda produkt službene historiografije, čuvale su se kod naručioca, i poštivale kao i arhivska građa s kojom su se zajedno čuvale. Dosljedno tome pridavana im je određena dokumentarna vrijednost kao i toj građi. Što je vrijeme više odmicalo rasla je fama njihove vjerodostojnosti. Pogotovo ako su se rukopisi čuvali s drugom vrednijom građom — »ad reliquias«, u crkvama i samostanima, stekle su te prve redakcije aureolu tačnosti i istinitosti 431 . I dalje: dugo se nije smatralo ni potrebnim ni mogućim da bi se faktički tekst ljetopisa uopće mogao u nečemu korigirati arhivskim dokumentima. Zbog svega navedenog vrlo kasno se počelo pomišljati, a još kasnije provoditi korekturu i kritike tih tekstova. I apologetska službena historiografija je to otežavala. Nasuprot takvoj praksi sa starim tekstovima, ranije se prišlo pisanju onih kasnijih — tekućih dodataka ljetopisu po podacima iz građe, a na temelju građe, ili bar njenog dijela, koji je bio sačuvan i koji je stajao na raspolaganju u vrijeme izrade tih dodataka. U koliko se tokom 15. st. i nadalje očituju želje za kritikom i korekcijom starih tekstova, posebno u historiografiji potaknutoj privatnom inicijativom, nedostajala je građa po kojoj bi se to provelo i na kojoj bi se to baziralo. Jer, u to vrijeme rijetko je gdje bilo obilnije građe za historijski period do 13. st. Uz želje i naloge naručioca, te ostale momente vezane uz njegovu osobu, posebno njegovu cenzuru, ili pak druge faktore koji su ograničavali ljetopisca, treba naglasiti i to da je srednjovjekovna analistika «s Navodi N. Ranjine da su i tzv. »Miletijevi stihovi« uzeti »ex libro in memoria della citta«, (Medini M., n.d. str. 25) svakako je važan. On upućuje na neki »Liber memorabilium«, u kojemu je možda bila sadržana i dotadašnja službena redakcija dubrovačkog ljetopisa. 429 Medini M., n.d. str. 8, 24. Da li je među autorima ljetopisa bilo i notara ili kancelara — koje je Dubrovnik angažirao iz talijanskih gradova, gdje je bila česta praksa da gradski kancelari vode i gradske ljetopise — to je još otvoreno pitanje. 430 Sišić F., O hrvatskoj kraljici Margareti . . . , str. 14 razrađuje ilustrativan primjer kako se, kada je to i vlastima u interesu, unose »novi detalji i momenti« u ljetopisnu tradiciju. 431 Fueter E., Storia . . . I str. 33 također naglašava kako su se određene interpretacije hist, događaja prenosile »iz stoljeća u stoljeće«, te kako su se i nakon tolikih naučnih i dokumentarnih interpretacija, uporno održavale tradicionalne predodžbe o historijskim zbivanjima. 233