ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 222
i adekvatnom stilu, za historiografski rad 365 . Spomenimo u tom okviru i nastojanja cara Maksimilijana I, da u Innsbrucku, odnosno u Beču, formira svoj centralni dvorski arhiv 366 , i njegove brojne poticaje historiografskom radu 367 . Njegov dvorski historiograf Suntheim, uz ostali rad, proputovao je npr. niz evropskih zemalja tražeći arhivsku građu s podacima za genealoške table Habsburgovaca i drugih njemačkih kneževskih rodova 368 . Uopće treba naglasiti da su radovi na genealogiji u znatnoj mjeri pojačali interese za arhivsku građu i za njeno korištenje u evropskim zemljama 15—16. stoljeća 369 . Uz to, ovakvi se radovi, i ne samo genealoški, nego i ostali liter arno-historiograf ski napori, često naj tješnje povezuju ne samo s korištenjem građe u službene svrhe, već i s onim u privatne svrhe, radi obrane i zaštite osobnih i obiteljskih prava. S druge strane i radovi na području geografije i kartografije također su pojačavali interes za arhivsku građu. Osobito u srednjovjekovnim pomorskim državama i centrima, u vezi potreba za izradom pomorskih karata i atlasa, te raznih priručnika za navigaciju 370 . Iako su nastala iz određenih praktičkih ciljeva, u većoj ili manjoj mjeri pragmatističko-panegirički intonirana, literarna i historiografska djela ove epohe predstavljaju u svojoj cjelini zanimljiv izvor za historijska i druga istraživanja. Uočavanje i same nj hove tendencije već je značajan podatak istraživaču. Mnoga od tih djela donose velik broj podataka nepoznatih nam iz drugih izvora. U mnogima se pak spominje, koristi ili citira, razna arhivska građa koja je kasnije nestala. Ova potonja djela su, naravno, i danas od posebnog naučnog interesa, baš zbog toga što spominju ili reproduciraju arhivske dokumente, ma kako proizvoljno postupali njihovi autori pri odabiranju građe i njenom korištenju. Obzirom na opisane tendencije i ciljeve ovakvih djela, mogli bismo reći da se ovdje bar djelomično, i ne radi baš o nekoj posebnoj kategoriji korištenja građe, već o jednom svojevrsnom vidu korištenja u službene ili privatne svrhe. U svojoj cjelini, i s gledišta naših razmatranja, zanimljivija je srodna djelatnost u srednjovjekovnim komunama, iako se nešto kasnije javlja. I u komunama su počeci ovakve historiografske djelatnosti bili dijelom što potaknuti, a što opet direktno naručeni od vladajućih. Kako se učvršćivala vlast patricijata, tako je to bivalo sve izrazitije. I gradska su vlastela nastojala da pronađu i iskažu: svoje pradavno porijeklo; kontinuitet svoje komune od prastarih municipija; što davnije porijeklo 3,55 Löher F., Archivlehre (Paderborn 1890), str. 117—118. Iscrpniji pregled ranije a posebno humanističke historiografije u evropskim zemljama daje: Fueter E., Storia della storiografia moderna, vol. I (Napoli 1944), i tamo navedena literatura za pojedine zemlje. Kroz 15. st. i na prelazu iz 15. u 16. st., u mnogim zemljama, sve je veći broj autora poznatih djela, izrađenih i korištenjem arhivske građe, kao npr.: Ph. Commines (o. 1447—o. 1511) u Francuskoj; P. Martire (1457—1526) u Spaniji; Th. More-Morus (1478— 1535) u Engleskoj itd. 366 Bittner L., Gesamtinventar des wiener Haus-, Hof- und Staatsarchivs, Bd. 1 (Wien 1936), str. 12, gdje se spominju carske naredbe od 10. II 1501. i 9. I 1512. god. O takvim nastojanjima, ali iz fiskalnih razloga, potkraj 15. st., vidi i: Tille A., Zum Versuch, unter Maximilian I. ein Reichsarchiv zu schaffen (»Mittheilungen d. Instituts f. österr. Geschichtsforschung«, Bd. XXII, Innsbruck 1901, str. 296—298. 3« 7 Löher, F., n.d. str. 117. 368 Isto. 369 O historiji genealogije u evropskim zemljama od 13. st. nadalje v. Isenburg W. K., Historische Genealogie (München—Berlin 1940), str. 18 i slijed. 370 U pogledu pomorskih karata v. Nordenskiöld A. E., Periplus (Stockholn 1897).
