ARHIVSKI VJESNIK 7-8. (ZAGREB, 1964-1965.)

Strana - 365

5. Korištenje građe U smislu čl, 23 ako se ne dozvoli istraživanje i proučavanje arhivske građe koja se nalazi kod građansko-pravnih osoba i građana (čl. 62 t. 10). U svim navedenim slučajevima prekršaja naš čl. 62 određuje da će se »privredne, samoupravne i društvene organizacije, ustanove, građansko-pravne i druge pravne osobe« kazniti novčanom kaznom do 200.000 Din. Paralelno s time u zadnjem stavu čl. 62 se još predviđa, da će se uz to i »odgovorna osoba u privrednoj, samoupravnoj i društvenoj organizaciji, društvenoj i drugoj pravnoj osobi, kao i privatna osoba« također kazniti s novčanom kaznom do 20.000.— Din. Uporedba ovih odredaba našeg Zakona s propisima ranijeg arhivskog zakonodavstva u našoj zemlji, zaista pokazuje da je pitanju prekršaja posvećena znatna pažnja u našem Zakonu, te da su obuhvaćeni svi važniji slučajevi na koje je dosadašnja praksa arhivske službe posebno ukazivala. Kod praktičnih postupaka potrebno je uvijek voditi računa, i bazirati praktični postupak, također i na onim temeljnim propisima našeg Zakona sadržanim u st. 2 čl. 1. i st. 4 čl. 20. Kako znamo u prvom se slučaju određuje da je arhivska građa zaštićena »samim zakonom, bez obzira da li je u društvenom ili građanskom vlasništvu i da li je registirana ili evidentirana«, U drugom se pak slučaju određuje da »nadležni arhiv ustanovljuje koja se registraturna građa ne će odabirati niti prenijeti u arhiv na čuvanje kao arhivska građa«. Uz njih je vrlo važna i odredba čl. 57 prema kojoj, po potrebi, Arhivski savjet Hrvatske »odlučuje koji dokumentarni materijal ima svojstvo arhivske građe«. Podsjećamo ponovno na ove temeljne odredbe našega Zakona, jer one zajedno s njegovima propisima iz čl. 61 i 62, zaista onemogućuju u budućnosti one razne poteškoće i tumačenja ranijih propisa arhivskog zakonodavstva u našoj zemlji, po kojima je često dolazilo u pitanje da li se baš radi o arhivskoj građi, odnosno o »istorijsko-arhivskom materijalu«, pa se prema tome postavljalo pitanje ima li mjesta postupku protiv počinitelja krivičnog djela ili prekršaja. Mislimo da su propisi našeg Zakona toliko određeni, da više ne mogu ostavljati mjesta takvim sličnim dilemama ili oklijevanju, jer je prema suštini i smislu cjelokupnog teksta našeg Zakona dovoljno jasno, da su arhivske ustanove i Arhivski savjet Hrvatske jedini pozvani da dadu stručno mišljenje o tome, da li se radi o arhivskoj građi koju treba trajno čuvati, i to njihovo mišljenje je mjerodavno, pa i njihov zahtjev za pokretanje postupka opravdan. U vezi sa sudskim postupcima i kaznenim sankcijama želimo upozoriti na važnost još jednog pitanja. Nakon što je naš Zakon sistematičnije, jasnije i svrsishodnije razradio kaznene sankcije može se očekivati uspješnija i adekvatnija pravna i sudska praksa u pitanjima krivičnih djela i prekršaja predviđenih u Zakonu o zaštiti arhivske građe i arhivima. Po uzoru i vjekovima ustaljenim načelima svih pravnih oblasti, razumljivo je da će i ova judikatura iz oblasti arhivske službe postajati s jedne strane putokaz za tumačenje i primjenu našeg Zakona, a s druge strane da će se njome kumulirati iskustva za buduće reforme i usavršavanja arhivskog zakonodavstva u našoj zemlji, kao i za usmjeravanje naše arhivske politike. Zbog toga će biti od posebnog interesa, da sve naše arhivske ustanove, kao i Arhivski savjet Hrvatske, vode sistematsku 365