ARHIVSKI VJESNIK 7-8. (ZAGREB, 1964-1965.)

Strana - 362

pravilan razvoj u svim vidovima može tek osigurati očekivani zaista uspješan efekat arhivske službe i njenih ustanova u savremenim uslovima. Mislimo, da smo kroz naša prethodna izlaganja dovoljno, neposredno i posredno, prikazali i naglasili kako se gore spomenute četiri funkcije arhivskih ustanova međusobno povezuju i isprepliću, kako ostvarenje svake od njih traži postojanje i dinamičnost ostalih funkcija, drugim riječima, kako se organski nerazvojno povezuje čitav onaj proces rada od nadzora i propisivanja mjera na terenu u pogledu čuvanja arhivske i registraturne građe, pa preko svih ostalih već dovoljno nabrojenih i opisanih faza posla do naučnih publikacija arhiva, njihovog učešća u kulturno-prosvjetnom životu i u propagandi arhivske službe, a koji »finalni« rezultati opet uzvratno treba da sve više olakšavaju i unapređuju one poslove iz početka tog procesa rada u vezi zaštite i čuvanja arhivske i registraturne građe. Obzirom na opisani kompleksni karakter arhivskih ustanova praktički se u svijetu različito rješava pitanje pripadnosti arhivske službe određenom sektoru javnih-društvenih službi. Poznato je da se rješenja traže, počam od uklapanja arhivske službe u sektor najuže nutarnje — političke uprave (tj. u resoru unutarnjih poslova), pa preko prosvjetnih i naučnih resora do onoga nadležnog za poslove kulture

32

. Novo talijansko arhivsko zakonodavstvo iz god. 1963. ostavlja i nadalje arhivsku službu u resoru ministarstva unutarnjih poslova, unutar kojega postoji posebna »generalna direkcija državnih arhiva«

33

. Isto rješenje zadržava i novo arhivsko zakonodavstvo DR Njemačke iz god. 1965

34

. U SR Hrvatskoj je arhivska služba sa svojim ustanovama bila u prvom periodu poslije oslobođenja 1945. god. u zajedničkom resoru prosvjete — nauke — kulture, pa u resoru nauke i kulture, pa konačno nakon formiranja posebnog organa za poslove kulture, uvrštena je među djelatnosti »u oblasti kulture«. Praktički tako je ostalo i nakon ustavne reforme od 1963. god., no naš Zakon, u prečišćenom tekstu iz 1965. god., ne regulira izričito to pitanje. To se nije smatralo potrebnim iz dva glavna razloga. Prvi je u tome što je po novim ustavnim principima i propisima znatno izmijenjeno i umanjeno značenje »resorne« pripadnosti. Drugi je u očitoj tendenciji i smislu, kako Ustava tako i našeg Zakona iz 1965. god., da se naglasi samostalnost društvenih službi, pa potom i arhivske službe. Dosljedno tome, arhivi su sada glavni »organi« i nosioci službe zaštite arhivske građe, u statusu samostalnih i samoupravnih radnih organizacija. Na svojevrstan način ovu službu objedinjuje i unapređuje Arhivski savjet Hrvatske (čl. 56—57), koji je također samostalno društveno-stručno tijelo, a koji i svojim zadacima i svojim sastavom (čl. 58) odražava kompleksni karakter arhivske službe i njenih arhivskih ustanova. Organima državne uprave preostalo je, po našem novom sistemu, i u domeni arhivske službe samo da prate stanje službe, te da vrše »nadzor u pogledu zakonitosti rada«

35

. Dakle, tendencija osamostaljenja arhivske službe, općenito pa i od »resornih« okvira, očita je. Na ovakav razvoj nesumnjivo je prvenstveno i bitno utjecao naš novi ustavni sistem, ali je 32 Novije podatke o ovom pitanju vidi u časopisu »Archivum«, vol. XI, 1961, gdje je dat prikaz organizacije arhivske službe za veći broj država u svijetu. 33 La legge sugli archivi (Roma 1963., Ed. Minist. dell'Interno), čl. 2, str. 14 i 74. 34 Vidi »Naredbu« od 17. VI 1965. cit. u bilješci br. 23, § 3. 35 Potanje ćemo se ovim pitanjima novog položaja arhivske službe i arhivskih ustanova pozabaviti u posebnoj raspravi. 362