ARHIVSKI VJESNIK 7-8. (ZAGREB, 1964-1965.)
Strana - 343
vrstama, sadržajnoj i upotrebnoj vrijednosti, i faktorima kojih radom ona nastaje, tako i po vremenu i mjestu njenog postanka (st. 1 čl. 2), a sve u cilju kako bi što bolje i cjelovitije bio okarakteriziran i obuhvaćen objekt zaštite 10 . Uz to, da tako cjelovito obuhvaćen objekt bude zaštićen »samim zakonom«, bez obzira u čijem je vlasništvu, i bez obzira da li je registriran ili evidentiran (st. 2 čl. I) 11 . Objekt zaštite ne bi bio dovoljno preciziran ako se ne obuhvati i arhivska građa u nastajanju. Stoga Zakon zahvata i u određena osnovna pitanja registraturne građe, jer iz te građe »nastaje« glavni dio arhivske građe (st. 3 čl. 1), pa je i njena zaštita od presudnog značenja za arhivsku službu. Među ta određena pitanja spadaju prvenstveno: definiranje registraturne građe (st. 2 čl. 2), te niz odredaba o njenoj neposrednoj ili posrednoj zaštiti (čl. 1, 4—6, 14—17, 19—20, 32 i 35). U najužoj vezi s preciziranjem objekta zaštite i problemom univerzalnosti zaštite jest i pitanje normiranja zaštite one arhivske građe koja je izuzeta iz nadležnosti opće arhivske službe. Po našem Zakonu to je građa »nastala radom organa unutrašnjih poslova i narodne obrane«, za koju se ujedno određuje da se »čuva« ... »kod tih organa«, te da se i »njena zaštita i obrada« mora regulirati »posebnim propisima« (st. 2 čl. 13). Isti princip vrijedi i za građu Saveza komunista Hrvatske. U citiranim propisima republičkog Zakona primjenjena su načela izražena u saveznom Općem zakonu o arhivskoj građi i to: načelo koje utvrđuje što se sve smatra arhivskom građom (čl. 1); načelo koje određuje što sve tvori »registraturski materijal« te propisuje i njegovu zakonsku zaštitu kao »izvora za arhivsku građu« (čl. 3), i, načelo koje određuje zaštitu arhivske građe i registraturskog materijala »bez obzira u čijem su vlasništvu i kod koga se nalaze, kao i bez obzira jesu li evidentirani ili registrirani« (čl. 4). 2. Utvrđivanje svrhe i načela zaštite Zakon jasno određuje svrhu zaštite arhivske građe, a ona je u tome: »da se trajnim čuvanjem spriječi njezino oštećivanje, nestanak i uništenje i time omogući, da koristi potrebama zajednice« (čl. 3). Naglašavajući »potrebe zajednice« tj. društvene potrebe Zakon ih ni najmanje ne ograničava, već misli na sve društvene potrebe, postojeće i potencijalne, savremene i perspektivne — buduće. To s jedne strane predstavlja maksimalnu afirmaciju principa univerzalnosti, a s druge strane odražava jednu od najosjetljivijih i najodgovornijih funkcija arhivske službe, jer ona mora ne samo savremenom društvu već i budućim generacijama naroda i njihovim potrebama, da osigura dokumentarni materijal, koji je po pravilu unikatnog karaktera i koji se u slučaju uništenja ne može rekonstruirati. Određujući načela zaštite i čuvanja arhivske građe Zakon propisuje da to moraju biti načela »suvremene nauke i tehnike ču10 O definiciji arhivske grade raspravljano detaljno u članku: »Arhivska građa« u novom arhivskom zakonodavstvu SR Hrvatske, koji je objavljen u »Vjesniku Historijskog arhiva u Rijeci i Pazinu«, sv. X, Rijeka 1964—1965, str. 293—322. 11 Misli se na »registriranje« u smislu propisa čl. 31 i slijed. Zakona o zaštiti spomenika kulture (Nar. novine br. 32—1965), posebno čl. 34 toga Zakona. Na »evidentiranje« se misli u smislu čl. 35 st. 2 našeg Zakona o zaštiti arhivske građe i arhivima. 343
