ARHIVSKI VJESNIK 6. (ZAGREB, 1963.)

Strana - 301

.sastava a iz toga dalje i mehaničke čvrstoće celuloznog vlakna je određivanje stepena njegove topivosti u 1%-tnoj natrij evo j lužini. Celuloza u nepromijenjenom stanju netopiva je u takvoj lužini, dok su produkti njezine razgradnje topivi. Prema tome stepen topivosti celuloznog vlakna u 1%-tnoj natrij evo j lužini mjerilo je za njegovu sačuvanost a indirektno i mehaničku čvrstoću. Rezultate svojih ispitivanja J. P. Njukša izložila je u prikazu: Izmenenie ščeločnorastvorimoj frakcii v volokne bumagi pod vlijaniem nekotoryh fizičeskih i himičeskih vozdejstvij, (str. 69-86, 1 tab. 14 lit. cit.), (Promjene frakcije vlakna papira topive u lužinama pod utjecajem nekih fizičkih i kemijskih faktora). Kao uzorke za ispitivanje uzela je: dijelove listova iz stare knjige koji su oštećeni od plijesni, dijelove listova iz iste knjige koji nisu oštećeni od plijesni, dijelove listova knjige oštećene od plijesni koje su umjetno cijepljene, dijelove iz iste knjige koji nisu oštećeni od plijesni, papir od celuloze na koji su plijesni umjetno cijepljene, te kemijski pripravljenu oksicelulozu i hidrocelulozu (produkti djelomične razgradnje celuloze). Svaki uzorak razdijelila je na potrebni broj dijelova. Jedan je ostajao za kontrolu, slijedećem se određivao stepen topivosti u 1 °/o-tnoj natrijevoj lužini. Na daljnje primjerke djelovalo se formalinom, natrij evim hipokloritom, etilnim alkoholom, vodom i kombinacijom nepovoljnih uvjeta u komori (povišena vlažnost, povišena temperatura i ultravioletno svjetlo). Nakon svih tih postupaka uzorcima se ponovo određivao stepen topivosti u 1 %-tnoj natrijevoj lužini. (Svi spomenuti postupci se vrlo često upotrebljavaju u restauratorskoj praksi: formalin za dezinfekciju, natrij ev hipoklorit za čišćenje mrlja, voda za ispiranje dokumenata, alkohol kod nekih specijalnih obrada, a postupak u komori odgovarao bi čuvanju dokumenata u spremištu pod nepovoljnim uvjetima.) Rezultati ovih ispitivanja pokazali su: 1. da utjecaj vanjskih faktora, naročito onih koji dolaze u obzir kod konzerviranja i restauriranja arhivske građe, ovise u prvom redu o stanju ishodnog materijala. Svi ti faktori mnogo jače utječu na materijal koji je srednje oštećen, u ovom slučaju djelovanjem plijesni, nego na onaj koji nije bio oštećen. Kod materijala koji je vrlo jako oštećen ovi faktori praktički ne utječu na povećanje topivosti u 1 %-tnoj lužini, jer je topivost samog ishodnog materijala vrlo velika; 2. neki produkti razgradnje celuloze topivi su u vodi, ako se oni uklone kvašenjem dokumenata u toploj vodi, smanjuje se topivost u 1 %-tnoj lužini (ova činjenica pokazuje da je kvašenje dokumenata u vodi vrlo korisno); 3. obrada formalinom i etilnim alkoholom ne povećava topivost celuloznog vlakna u većoj mjeri; 4. obrada hipokloritom prilično povećava topivost celuloznog vlakna u lužini; 5. kompleks nepovoljnih uvjeta snižava u priličnoj mjeri postojanost celuloznog vlakna, naročito onog koji je prethodno obrađen natrijevim hipokloritom. Na kraju zbornika, među »Kratkim saopćenjima« nalaze se tri kraća članka. Naročito je interesantan prvi od njih: O zakreplenii cernil'nyh tekstov, (str. 87-90, 5 lit. cit.), (Fiksiranje tekstova pisanih tintom), od M. G. Blanka. Autor prvo spominje opće poznati problem restauriranja dokumenata pisanih suvremenom tintom, koja je potpuno nepostojana prema djelovanju vode i ljepila topivih u vodi. Isto tako sa žaljenjem konstatira da u SSSR-u ne postoje neki standardi za izradu tinte, koji bi vrijedili na cijeloj teritoriji SSSR-a. Zbog toga se njegova ispitivanja ograničavaju samo na one vrste tinte koje se proizvode u Lenjingradu. Suvremene tinte prave se od raznih vrsta organskih boja. Pojedine tinte mogu biti napravljene od jedne jedine boje, a neke (da bi se dobila željena nijansa) i od dve ili tri boje. Po svojoj kemijskoj strukturi takve boje se jako razlikuju, te se prema tome za fiksiranje svake boje ili grupe srodnih boja trebaju upotrebiti i odgovarajuća sredstva za fiksiranje (problem fiksiranja boja na podlogu naročito je važan u tekstilnoj industriji). Prema tome sredstvo koje bi se moglo upotrebiti za fiksiranje suvremene tinte zavisi o sastavu tinte i boje koja je upotrebijena za njenu pripravu. Međutim skoro u svakoj tvornici upotrebljavaju se za pripravu tinte druge boje. Autor ovog prikaza služeći se iskustvom tekstilne industrije pokušao je za stabilizaciju nekih konkretnih vrsta tinte upotrebiti preparat DCU, sintetiziran u jednoj moskovskoj tekstilnoj tvornici. Na uzorcima papira načinjeni su premazi crvenom, zelenom, plavom, ljubičastom i crnom tintom. Nakon toga je cijeli papir premazan preparatom DCU. Tako 301