ARHIVSKI VJESNIK 6. (ZAGREB, 1963.)

Strana - 219

Upitan, je li istina, da je ta družina odlučila bila odkinuti s kakove slike glavu Nj. Veličanstva i po dvoru je na okolo nositi, odgovori: Ja zato mišta ne znam. Upitan, znaš li ti za Starčevića i kako si za njega doznao, odgovori: Doznao sam čitajuć srpski list, koga sam dobio od trgovca gos. Miha Medora. Znam o njemu da je pošten čovjek, koji ne priznaje nagodbe s Ugarskom i brani prava Hrvata, koja su jim udjeljena od prvašnjih Ugarskih Kraljevah. Na upit, jesi li igda u ovoj školi čuo štogod govoriti o Starce viču i o politici u obće, odgovori: »Niesam nikad ništa, odkad-god školu pohadjam«. Opet ponukovan, da kaže duševno je li u školi štogod o tomu čuo, odgovori: »Niesam nikad ništa.« Na pitanje, je li iz podpunoga uvjerenja ili samo za šalu do toga došao, -da će biti pravi Hrvat i svedj braniti Hrvatsko pravo, odgovori: Jesam baš iz uvjerenja, a ne za šalu, jer su to ozbiljni posli, a niesu stvari od igre.« Na dalje reče, da će svedj ostati Hrvatom i da bi tako misliti morao svaki pravi Dubrovčanin. Na pitanje, je li do toga svoga uvjerenja došao čitajuć knjige, ili se je za kim poveo, odgovori: »Niesam se za nikim poveo, nego sam čitao nekoliko povjesti raznih spisateljah, kao »Hilferdinga«, Prokopija, i nekoje druge. Opomenut od podpisanih starešinah da se okani politike, jer to se u .svakom obziru učenikom ne pristoji, a i zakoni sami to zabranjuju; i pošto -su mu predočene sve zle posliedice, koje bi ga mogle snaći, odgovori: »Obećavam, da ću se unaprieda svake politike kaniti.« Pročitano* odobreno i podpisano. »Iza ovoga bijahu — pišu potpisani Supilovi ispitivači — pozvani učenici trećeg razreda gragj. škole: Medini Bogoslav, Mičić Dragutin, Kellez Niko, Feris Ivo, Car Antun i Marinović Miho

...« i upitani, jesu li kad štogod vidjeli, »da učenik Šupilo donosi u školu, odgovoriše: »Vidio sam trobojnih zastavica a na njima s druge strane pisano: »Živio Starčević« i »Bog i Hrvati«.« 1 Melko Čingrija u svom dnevniku, redigiranom tridesetih godina 20. st., bilježi o Supilu i tom đačkom društvu slijedeće: ... »U gimnaziji sam u doticaju sa drugovima, koji osjetiše propagandu onih suplenata, koja priča o Starčevićevoj ljubavi za slobodom, o njegovoj mržnji na Austriju i Mađare; Harambašićeve »Slobodarke« idu od ruke do ruke i njegove »Tri molitve« s kojih je zatvora dopao, pomalo me zanose. Od drugova najbliži mi je Stijepo Đivić, Frano Šupilo i Jozo Heler. Divić, sin skromnih roditelja, stanuje u ulici više moje. Mnogo čita i dobro pamti, pa mi donosi po koju knjigu, što su mu drugi dali, i pripovijeda, što je pročitao. Šupila, kamenarovog sina s Ploča, često susretnem na šetnji. Na izgled je mrk i zamišljen, kao «da vazda nešto snuje, a marljiv je i u radu ustrajan da mu zavidim. Voli da piše. Kažeš li mu, stanuće da piše i roman«. . . . .. . »Ćuli smo i čitali o tajnim udruženjima po Italiji. Ni ime Karbonara nije nam nepoznato. Niti govorimo niti mislimo na bodeže, na pétrolej, na bombe, ali samo ime tajno društvo ima za nas čara. Hajde da se u tako udružimo! Na ime mu ne mislimo, ali moto je gotovo: »Dolje sa svim što na Niemce sjeća!« Đivić, koji ima najljepši rukopis, ispiše ga na kartama za posjetnice, u trobojki, i svaki od nas dobije po jednu — svoju i danas čuvam. U to doba čuje se da prestolonasljednik Rudolf ima da dođe u Dubrovnik. Eto izgodne prilike da nešto uradimo i mi zaključimo: nećemo ga pozdraviti kad ga susretnemo«. . . (Prema prepisu dnevnika M. Cingrije koji se čuva kod B. Stulli ja). 2 Stradun, glavna ulica u starom dijelu Dubrovnika. HAD, Mjesno školsko vijeće, br. 31/1885. 219