ARHIVSKI VJESNIK 6. (ZAGREB, 1963.)

Strana - 201

Danas sam primio Vaše pismo, koje me je vrlo obradovalo. Na Vas i na moje prijatelje u Dubrovniku mislio sam vrlo često u posljednje vrieme, a i Vi sami možete misljeti iz kojih sve uzroka i razumio sam, kako ste — tako rekuć — suspregli i dah, da gledate na dogagjaje u Banovini, koji su se počeli razvijati od pakta s Khuenom

1 unaprijed do danas. A što ćete da vam rečem? Obistinilo se ono, što smo često govorili, ili se dopisivali, o ljudima i stvarima s ovu stranu Velebita. O teme bi se sad dala napisati čitava knjiga političkih razmatranja, ali držim da bi ona vrlo malo koristila ma kako pomnjivo bila sastavljena. Mi govorimo jednim jezikom i razumijemo se — donekle. Pak onda dodju momenti kad se više ne razumijemo, premda su nam riječi one iste. Kako ste vidjeli izmedju mene i jednoga diela koalicije odavna je postojao razdor u shvaćanju položaja. Bečka afera

2 pojačala je paniku i osokolila sklonost za kapitulaciju, koja se mogla u zadnje doba predvidjati. I sad su tu izgovori i rekriminacije. Oni govore: Mi više niesmo mogli dalje i niesmo mogli izdržati. A ja govorim: da ste me slušali i radili onako kako sam Vam od prvih dana Rauchova dolaska govorio, svega tega ne bi bilo! Ne bi bilo srbskog procesa ni progona Srba, koji niesu mogli izdržati, nego progona Hrvata, koji bi ovi lakše izdržali (jer ih Khuen kroz 20 god. nije mazio kao Srbe) i koji bi bili narodu onemogućili frankofurtimaštinu, legijonaše

3 i Raucha kao »hrvatskog« bana. Sve sam to unapred predvidjao i od onoga časa kad je Wekerle sa kraljevim znanjem i odobravanjem (kako je W. u prorač. odboru sam kazao) zvao Franka, a nadasve kad je Rauch zasio. Ali oni niesu vjerovali, niesu shvatili i niesu slušali, nego su pustili njemu, neka agitaciju razmaha kako on hoće i prikaže se »osloboditeljem« Hrvatske. U ovoj stvari Srbi naši pokazali su se vrlo loši kalkulatori, ali oni to ni za živu glavu ne bi priznali. Puno bi toga bilo za pripovigjet, ali koja korist? Tomašić se meni lično vrlo dopade. Jest brutalan, ali je talenat i snažan duh, sa velikom spremom i sa bistrim političkim shvaćanjem, koje je naravno oprečno mojim; nego opet jedna individualnost politička, kakovih je ova zemlja malo dala. On bi želio sa mnom radit; zvao me je k sebi i imali smo duge razgovore, osim toga pokazuje mi velike susretljivosti u saboru i odborima, a i neki zajednički prijatelji su intervenirali. Ali — ne mogu! I koliko mi je težko reći mu to, jer, kako sam Vam rekao, vidim u njemu političkog čovjeka prvog reda, opet sam mu liepo reko. Ne mogu, pa ne mogu! Vidim lagano niveliranje naše politike i uzpostavu onog staroga, u čemu se on uživio, pa makar i ne imao izgleda zasada na kakav uspjeh, ne mogu da budem drugo izdanje ljudi, koji su nekad s najboljim nakanama pošli s Khuenom, da svrše onako kako su. Kad ležim doma na odru i razmišljam o svemu, onda sam zadovoljan, da sam dobro učinio ovako. A rekao sam i njemu da mu neću praviti oporbe preko one granice, gdje bi vidio da drobim i mrvim ovaj mizerni položaj u još gori, sam želim da uzdržim kontinuitet one politike koju smo prije vodili kroz sve one sjajne i tragične faze. Poteškoća za njih i glede Pešte, jer nemaju nikoga koji magjarski zna, osim jednoga Srba iz Sriema, koji isto kao da i ne zna (po onoj: ha imparato ad essere un imbecille in sette lingue

4

). Ni novoizabrani magjaroni ne znaju nijedan magjarski, pa bi im tako ja s mojim magjarskim uviek dobro došao, ali ovako izvan koalicije neće me izabrat, što je takodjer jedno čudo za zagrebačku publiku, koja naprosto ne razumije zašto se kapriciram, kad tako gubim dosta na godište. Megjutim je i u njoj razočaranje veliko, jer mi svi dolazu govoriti, da ćemo se brzo naći skupa, osobito mlad ja inteligencija, koja ne može da podnosi inaugurirani klerikalizam »per muss«

5

, jer Tomašić nije klerikalac. Sad je vrieme čekanja i temporegjavanja

6

. Provlačit se izmedju kržina i ruševina kako se bolje može, do zgode i zgodna časa. Najgore je što su Wekerlove armature (frankovci) takva maha bili zauzeli, da nema te kapitulacije, koja se nebi oprostila, samo ako njih vrag odnese. Tolika je mržnja 201