ARHIVSKI VJESNIK 6. (ZAGREB, 1963.)
Strana - 111
Hrvat, za življenje. Nego naravno, puno izpod 6000 Kruna, na što čini se Vi u Dalmaciji — kako nas Smodlaka uči — prezirom gledate, zabrinuti za budućnost. Piši, al najbolje dodji. 1 Vlahović Drago, javni radnik i veletrgovac vinom (Senj, 19. IV 1870 — Senj, 12. IX 1924). Suosnivač Hrvatskog sokola i Hrvatskog parobrodarskog dioničkog društva u Senju. Kao pristaša Ciste stranke prava 1906. i 1908. izabran u Hrvatski sabor. Gradski zastupnik od 1911, gradski načelnik od 1917. Od 1913. do smrti predsjednik Trgovačko-obrtničke komore u Senju. Mnogo je radio na privrednom podizanju Hrvatskog primorja, više o njemu vidi: »Sušački Novi list«, 1924, br. 53. 2 Salviati Aleksandar, ruski konzul u Rijeci, preko kojeg je Šupilo slao neke poruke ruskom ministru vanjskih poslova. Više o njemu v.: Dragovan Sepić, Šupilo diplomat, Zagreb, 1961. 3 K i s i ć Vinko, novinar (Dubrovnik, 7. XI 1879 — Split, 25. IV 1927). Urednik zadarskog »Narodnog lista« (1900—1918), zatim splitskog »Novog doba« (1919—1925). Prevodio je s talijanskog, pisao književne i kazališne članke. Više o njemu vidi: »Novo doba«, 1927, br. 96—98; »Obzor«, 1927, br. 112. 4 Murri-Bonmartini, talijanske aristokratske porodice čiji su članovi upleteni u taj proces. 5 Riječ grčkog porijekla, znači sud, (svako) ministarstvo. NBS 95. Rijeka 13. IV 1904. Šupilo upućuje dru Andriji Stangeru, odvjetniku u Voloskom, pisma u vezi s optužbama protiv nekih odvjetnika u Istri, jer te optužbe škode narodnoj stvari. Na Vaš cienjeni list imam Vam odgovoriti, da sam došle puno puta primio članaka proti nekojim odvjetnicima u Istri i to proti gosp. dru Janežiću, gg. dru Kureliću i Trinajstiću i g. dru Zucconu 1 , u kojima ih se u glavnome obtuživalo s narodnog gledišta onako, kako je Radić sub rosa metnuo. Kako vidjeste, nikada nisam o tom ništa donio, ali sam svojedobno nar. zast. prof. Spinčiću iz daleka nešto natuknuo, upozorujući ga, da će stvar grdno nazadovati, ako ovake tužbe uhvate koriena. U Dalmaciji doživismo blamažu sa Smodlakom i Ruževićem, pa sam, sve to uzimajući u obzir, pustio, da Radić malo tukne, da se tužbam začepe usta. Ne znam tko je Radiću dao podatke i pripoviedao. Meni su pisali ili pripoviedali sve naši ljudi. Predbacuje im se, da sa narodom »gospodski« postupaju, da se drže tudjeno, nekima, da nisu htjeli poći u mjesta, koja su ostala prazna i gdje ih je potreba zvala; drugima, da kod računa ne čine razlike izmedju siromaha seljaka i bogataša posj. i trgovaca. A takvi glasovi tuku i narodnu stvar. Reći ćete, da svak ima pravo da svoje posle regulira kako misli za se bolje — i to je istina, nu onda i javno mnienje ima pravo, da narodu kaže, što misli o patrijotizmu dotičnika. Ponavljam, ne rado donosim te stvari, ali koji put iz daljeg neće škodit; a osobito Radić je mogao nešto reći, jer on je živi primjer požrtvovnosti za narodnu borbu. Primite veleučeni gospodine, ovo moje pismo s onom namjerom, s kojom ga pišem. Meni rečena gospoda nisu nikad ništa na žao učinila, dapače osobno mogu se na njih samo pohvaliti.
