ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)
Strana - 71
70. Berlin 13. II 1875. 0 nedaćama pri objavljivanju jednog Bogišićevog sastava. Na Vaše cijenjeno pismo dužan sam Vam odgovoriti za sada ovo. Redakcija Rundschau ne da neće primiti Vašega sastavka, ali baš ne pokazuje osobite volje. Svakako stavljaju dvà uvjeta: 1° da vide ako ne sav a ono bar dio rukopisa, prije nego će izreći, mogu li ga primiti ili ne mogu, a 2° svakako žele da bude ne malo duže nego što kraće. Vi odatle vidite, da velika izgleda baš nema. Ako Vas ne mrzi, a ono pošljite onaj dio što je već gotov da vide, pak će možda htjeti* da nastavite. Nemojmo se varati — za Nijemce naše Svetinje nemaju onoga značenja kao za nas. Žalim što Vam za ovaj put ne mogu ništa ugodnijega javiti. 71. Berlin 18. IV 1875. Teško se snalazi u Berlinu, ljuti ga antislavenstvo Nijemaca, na predavanja mu dolazi malo studenata, namjerava izdavati Arhiv für slawische Philologie. Kad je prije kakovih trideset godina srpski knez dobio ruski orden sv. Ane, pjevalo se po Srbiji: »Sa ordenom svete Ane svak se Srbin diči«! Ta pjesmica pada meni sada na um te je i ja ponavljam Vama u slavu; žalim što nisam toliko muzikalan da bih Vam mogao i melodiju na note staviti ... I meni išlo kao Vama, jednako sam se spremao, ali me Vi pretekoste. Nego, ja sam medju tim bio i bolestan, ne znam da li sam Vam o tome pisao, ovdašnji klimat čini mi se da neće meni osobito prijati, ali moji su zdravi. Stanočku dadosmo u školu, a kod kuće čita hrvatski i ruski. Držim joj čak posebni žurnal »Detskoe čtenie« kao i francuski, osobito krasni, journal pour la jeunesse. Tako nadam se neće zaboraviti svojih jezika, a kada uzraste držaćemo joj francusku bonnu. Mi nijesmo još nimalo privikli ovdašnjemu životu ni ovdašnjim ljudima. Kao da nam se podrugujete, tako mi se čini, kada me o tome pitate. Kako hih mogao ja zadovoljan biti u Berlinu, kada sami Nijemci što nijesu sjevernjaci, gdje se samo može ostentativno iznose na vidjelo, da su sretni što nijesu berlinci. Priznaćete i sami, da nije čime oduševljavati se u Berlinu. Zar da silovitošćlu Bismarkovom? ili možda njegovijem nationalliberalima? ili možda Berlinom i njegovijem smradom? Nu sve to nije još ništa; meni se puno ozbiljnije prikazuje njihova konsekventna nenaklonost k svemu što se zove slovenko. Njemačka oholost ne može podnijeti, da prizna, da bismo mi bili što više no dovoljno interesan objekt njihovijeh studija. Koliko puti dodje riječ na što slovenskoga, nikada neće proći bez sarkastičnih opazaka — ako ništa veće, to će bar kakav leider ispasti iz njihovih ustiju. Ali da taj leider nije iskreno mišljen, o tome nema sumnje. Jer inače gledali bi da upotrebe priliku, da toga leider nestane. Ne jamčim za samoga sebe, da ću moći ostati dugo spokojan. Predavanjima ja se više i ne nadam puno koristi donijeti. Nijemci se grade kao da ta katedra i nije radi njih podignuta, a poljski studenti, kojih bas 1 nema mnogo, željeli bi vidjeti na tome mjestu Poljaka 85 , svoga čovjeka. Možda imadu i pravo sa svoga standpunkta. ,
