ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 422

Ronchini međutim nije bio puki empirista u arhivistici, nego i teoretičar koji se neprestano usavršavao u teoriji svoje struke. Istakao se u ilustriranju arhiva na području Mođenske i Parmske provincije. On je sastavio Vodič u Državni arhiv u Parmi, jedan od prvih vodiča ove vrste u Evropi. Tu se i pokazuje vrijednost Ronchinija uza sve skromne proporcije djela i pretenzije njegova kompilatora. Giampiero Carocci prikazuje nam razvoj Salvatora Bongija (1825-1901) kad arhiviste 12). Središte njegova djelovanja bila je Lucca, njegovo rodno mjesto. Uski horizont tog malog grada objašnjava nam neka pomanjkanja u koncepcijama Bongija kako političkim, tako i znanstvenim. Archivio istorico italiano, koii je počeo izlaziti u Firenzi god. 1842. kao propagator Risnrgimenta širio fie preko svojih suradnika utjecat u prilog pokreta po svim krajevima Italije. Bongi je bio na strani ujedinitelja Ttaliie pozdravivši s ođuševlieniem pripojenje JLucce Toskani. On ie osnivač dnevnika La Riforma uoči 48. Politički progon tog dnevnika međutim od strane austrofilske vlade Guerrazzija izbacio ie Bongija iz politike i žurnalistike. On 'se sada sav posvećuje stuđiiu s izrazito oolitičko-literarnom prošlošću. S literarne kritike prešao ie na publikaciju vrela koja sačinjava osnov svake obiektivne kritike. Ta ga je đielatnost Pripremila za znanstveni rad na poliu histnriie i arhivistike. Bongi se počeo diviti Italiii kroz niezinu historiiu. Kad ie Bonaini god. 1859. pozvao Boneiia u Arhiv u Ludci, oci'ienivši prethodno' •pozitivno njegov historijski rad o trgovcima Lucce u Veneciji u 13. i 14. st. bio je ovaj sazrio dati se pol puno na znanstveni rad. Ovdie de važno đa istaknemo niegov rad na polju arhivistike. Glavno njegovo đi'elo kao arhiviste bez sumnie predstavila Inventar Arhiva u Lucc, koji i danas predstavlja model svoie vrste. Opisi magistra tura, koji prethode poiedinim seriiama spisa i povezuje ove u leđnu historijsku cjelinu umne sto obične jukstapozicije — kako je slučaj u većini taliianskih inventara, — daju Bongiiu ugledno mjesto u povijesti talijanske arhivistike. Historijski prikazi fondova bazirahu se na najstrožoj povijesno! kritici, kpia je uhvatila koriena u Italiii tamo ođ Fiorentiniia iz 17. st. U arhivistici slijedio ^e svog učitelja Bonainija i na tom polju nije dao ništa novo. Odstupa od Bonainija utoliko što ie pod utjecajem onog vremena historiografiju reducirao na historijsku kritiku, a ovu na filološku. postavivri na pijedestal historijskog interesa dokument. Tako je Bongi od historičara učinio eruditu — reakcija na prethodnu romantičku historiografiju. U svakom slučaju Carocci u svom prikazu daje. previše važnosti provincijskom mentalitetu i u dobranoj dozi uskim pogledima Salvatora Bongija. Suvremenik je Boneiia i pripada istom krugu arhivista iz centra Italne Luciano Banchi (1837-1888), stvarni osnivač Državnog arhiva u Sieni (131 Po •struci pravnik, prešao je u financijsku, administraciju, koju brzo naou'šta 1 prelazi u arhivističku struku na poziv prvog direktora novoosnovanog Državnog arhiva u Sieni Filippa Luigiija Polidorija god. 1858. God, 1882. Banchi obiavliuie Inventar Arhiva pod naslovom II R. Archivio di Stato di Siena net 1862. Taj inventar pokazuie jasnoću autorovih pogleda na arhivističku materiju kao i njegovu juridičku i historijsku kompetenciju te duboko poznavanje samih fondova u Arhivu. Bonaini kao sopraintenđente toskanskih arhiva ubrzo je upoznao te Banchijeve kvalitete i često se savjetovao s njime. Banchi je tim svojim kvalite— 422 —