ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 302

Nijemaca, dok je u cehu njemačkih vođeničara bilo podjednako Hrvata, Srba i Nijemaca, — Dr. Kamilo Firinger »Počeci manufakture i industrije u Osijeku«, str. 146), jer su uz Dravu posadili 104 duda. Na drugom mjestu predložio je mjesne groibare s obzirom na 120 dudova zasađenih na grobljima. U bilješci je nadodao da su i mnogi privatnici zasadili veći broj stabala, te je g. 1843. u Osijeku zasađeno 1050 dudova. I za g. 1843. javljen je porast otkupa. Kupljeno je 3968 libra čahura za 1629 forinti, što bi prema g. 1842. značilo novi porast od 1271 libre u vrijednosti od 223 forinta. (Reg. 2102/1844.). Iako je gradsko poglavarstvo bečkim zakupnicima izdalo lijepu svjedodžbu, njihovi međusobni odnosi nisu uvijek bili suviše srdačni. To se vidjelo kod pitanja tvorničkog kanala, a bilo je sukoba i kod oporezovanja. Na sjednici gradskog izabranog zastupstva od 2. VII 1830. pročitan je izvještaj da zakupnici tvornice svile ne rade u ime Ugarske dvorske komore, već u svoje ime, na što je zaključeno da kao Svi ostali imaju i oni za svaki kotao plaćati u gradsku blagajnu po jednu forintu. Protiv toga su zakupnici dali predstavku gradskom poglavarstvu i žalbu Ugarskoj dvorskoj komori stavljajući se na stajalište, da po ugovoru imaju jedino plaćati Ugarskoj dvorskoj komori paušalno 4 forinte po svakom kotlu, pa da se ne može od njih tražiti da vrše i druga plaćanja. Iako zaključak o oporezovanju nije imao s tim nikakve veze, zakupnici su-u svojoj žalbi upozoravali Dvorsku komoru da gradsko poglavarstvo, namjesto da dudinjake upotrebljava za umnožavanje dudova, smatra ih granom privrede i daje u zakup. Prestanak prijašnjeg monopolističkog položaja carske komore osjetio se na taj način što su se i drugi bacili na svilogojstvo, odnosno na preradu svilenih čahura. U literaturi se spominje »svilar Franjo pl. Ivanošić u Osijeku, koji radi od g. 1828. i proizvodi u 16 kotlova 900 do 1000 funti sirove svile vrlo dobrog kvaliteta, poznatog na bečkom tržištu«, a kudikamo više podataka daju spis; osječkog gradskog poglavarstva. Već 25. IV 1828. predaje mu molbu gornjogradski trgovac Ivan Stijić, brat gradskog senatora Tome Stijića, da mu se dopusti podići malu »fabriku« za odmatanje svilenih čahura s nekoliko kotlova na kraju njegova vrta u Kapucinskoj ulici, uz tadašnju županijsku zgradu. Za neke od njih saznajemo samo neizravno. Tako 4. V 1830. predaje gradskom poglavarstvu molbu Rozalija Krmpotić, supruga gradskog senatora odnosno kasnijeg suca, da joj se uz dva jamca iz kakve zaklade podijeli zajam od 3.000 — 4.000 forinti za unapređivanje njene novopodignute svilane. Zajam je tražila na pet mjeseci, za koje će vrijeme prodati svilu što će je izraditi. •' Skoro istodobno, 9. VI 1830, predaje molbu »c. kr. privilegirani veletrgovac Herrmann Tedesco u Beču po punomoćniku L. C. Marchesani«, jer želi u Osijeku otkupljivati svilene čahure i odmatati svilu. U tu svrhu je, veli, već iznajmio kuću u Gornjem gradu. Poglavarstvo je traženu dozvolu izdalo s time da za tu godinu za 48 kotlova plati 48 forinti. Molitelj međutim nije bio voljan plaćati gradu porez. Zamolio j© Bernharda lichtensteina, »agenta« tvrtke Hofmann i sinovi, da posreduje kod grada, a kad je pismeno pozvan na plaćanje, tražio je da mu poglavarstvo otpusti polovicu pristojbe »jer bi bilo protivno dobrohotnim namjerama države ako bi se takvim teškim, nametima kočila odvažnost poduzetnika ^302 —