ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)
Strana - 277
Međutim, u historiografiji se neprestano pokušava opravdavati ili napadati stav urotnika prema seljacima ili prema plemstvu i s nacionalnog stajališta. Pritom se želi osobito istaknuti kako su politički antagonizmi u Hrvatskoj bili tako jaki da su nadvladali klasne opreke. Sam Šišić je, dakako uz ostale, poistovjetio »borbu-između kralja i plemstva. . . s borbom Hrvatstva, odnosno Magjarstva, protiv Nijemstva«. 55 Štoviše, A. Lebl 56 ie išao tako daleko da je uroti pripisivao »nacionalno-oslobodilački karakter«, jer su tobože kmetove natjerali na zajedničku borbu s urotnicima samo — Nijemci. No. kako urotnici nisu, usprkos svom odnosu prema kmetovima »prestali biti feudalci«, —• pristali bi, prema Leblovu uvjereniu, i na djelomično oslobođenje kmetova, Lebl nije mogao dovesti u sklad svoje tvrdnje: jer upravo oni ljudi koje je klasna suprotnost stavljala u protivničke tabore, našli su se za urote u zajedničkoj borbi. I J. Šidak 57 misli da je neprijateljstvo hrvatskih seljaka prema Nijemcima bilo tako. snažno da su urotnici, računajući na tu mržnju, nastojali da nađu oslonac u tim seljacima. Zbog toga je, kako on misli, »urota Zrinskog u mnogom pogledu odrazila opće raspoloženje u Hrvatskoj i naišla na znatan odjek«. On je, ponavljajući misao O. Keršovanija, također mislio da se »književna djelatnost Zrinsko-Frankopanskog kruga. . r>o svome narodnom ieziku najuže povezuje s razvoiem hrvatskog naroda«. Šidak se, štoviše, slaže i sa Škavicem, koji je tvrdio da sU urotnici branili ne samo »svoje staleške privilegije«, već su pritisnuti apsolutizmom »braneći ta svoia prava« postali »bar privremeno' i djelomično i branioci opće narodnih interesa«, branili su »narodnu individualnost«. 58 Osobito naglašenu, pretjeranu i prema tome potpuno nehistorijsku koncepciju urote daje u tom pogledu V. Bogdanov. Urota je zasnovana zbog toga da se tuđinska habsburško-auistrijska »ugnjetavačka vlast« ukloni revolucionamom borbom kako bi se postiglo »nacionalno-političko oslobođenje Hrvatske«. To se moglo posve razumljivo postići ne samo »pod uvjetom, ako se paralelno s njim izvrši i socijalno oslobođenje potlačene, kmetske većine naroda, koja je jedina sposobna da se putem revolucije predano i požrtvovno bori za slobodu«, nego i »zaiedničkom borbom Hrvata i Srba, za koiu treba osigurati podršku, pomoć i savez i slovenskog naroda. 59 No ustanak nije usoio zbog toga što se oprla »hrvatska feudalna klasa«, a »građanska klasa, taj naravni oslonac i nosilac njegov nije uopće postojala«. 60 Ne uzevši u obzir da nema ni jednog jedinog podatka o tome da je Nikola Zrinski pripremao ustanak u Hrvatskoj, Bogdanov mu pripisuje takve n.evieroiatne revolucionarne sposobnosti 1 planove. Prema tome jasno ie, koliko može vrijediti ovakva ociena i prikaz urote koii ie pisan ne samo bez ikakva oslonca u kritičkoj ocieni izvora* nego često i bez niih. Ne mislim ulaziti u dubliu ocienu ili prikaz gore spomenutih problema »hrvatska« seljaka i velikaša u XVII st. Pokušat ću samo na nekoliko primjera pokazati što stvarno znači »niemačko-hrvatski antagonizam« i kako su urotnici zamišljali onu »domovinu« za koju su se borili. 55. Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, »Posljednji Zrinski i Frankopani«. Zagreb 1908, str. 9. 56. Problemi istoriske nastave u Vojvodini, 1st. glasnik I, 1948, str. 68-72. 57. Hist, zbornik VT, 1953, str. 132. 58. N. dj., str. 132-3. 59. O historijskom značenju, str. 11-2. 60- N. dj, str. 37. — 277 —
