ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 275

slobode vinsku gornicu i desetinu do volje gospodske«.

44 Njih je, dakle, vlastelin oslobađao od desetine tako dugo dok je htio. Uz iste uvjete kao i posljednja četvorica služili su slobodnjaci u sučiji Lović i Koruško*, po imenu Jure i Mate Gojmerac.

45 I najzad* u sučiji Podbrežju slobodnjaci su Joso i Ivo Valčić, koji također drže zajednički 1 selište.

46 Dakle: na oko 600 selišta — ne 600 kmetova, jer je kmetova mnogo više budući da nisu svi kmetovi imali cijelo selište — bilo. je na čitavom vlastelinstvu samo 10 slobodnjaka! Dakako, ne možemo isključiti mogućnost da je poneki seljak imao konja, iako s njim nije služio vlastelinu, ali takvi podložnici su očito bile iznimke. Činjenica da su većinu zemalja posjedovali vazali, dakle niži plemići, nimalo ne mijenja na zaključku, kad je iz teksta Zmajlovićeva pisma sada poznato da je poziv bio upućen podložnicima i Zrinskog i plemstva i crkve. Pribrojimo h ovim senatima i ona koja su vazali držali kao »dvorna mesta« — tj. oko 91 selište — ima svega oko 700 selišta prema 7 selišta slobodnjaka! Ne može biti sumnje u to da 3d je Zrinski poznavao stanje podložnika na svom posjedu. On je očito vrlo dobro znao tko mu se može odazvati. To su, kako je rečeno mogli biti osim slobodnjaka samo takvi kmetovi koji su imah konja, a prema urbaru nisu s tim konjem služili Zrinskoga ili njegove vazale. No kako se može znati koliko je bilo takvih kmetova, kad u urbaru između najmanje 600 kmetova nije naveden ni jedan jedini! A to bez sumnje nije slučajno. Kakav je prema tome »oslonac« mogao tražiti Petar među takvim podložnicima, ako je mislio samo na one ikoji su imali konja? Šidak misli da je takve kmetove htio nagraditi nekom slobodom koja se »mogla kretati između djelomičnog ukidanja tlake i stjecanja punih povlastica 'slobodnjaka'«,

47 pa nije potpuno jasno kako je to novo stanje privilegiranih podložnika zamišljao. Zmajloviićevo pismo — koje je jedino svjedočanstvo o tome — sasvim jasno govori o 1. opraštanju od tlake, 2. od svih podavanja, 3. »>od svega svojega« (tj. kmetskih dužnosti) i najzad 4. o ukidanju podložništva.

48 Budući da slobodnjaci nisu »podložniki« u užem smislu te riječi, a vlastelin je mogao slobodnjaka, kao što smo vidjeli na ozaljskom primjeru, osloboditi zaista podavanja (radi se uglavnom o desetini), nema razloga sumnjati u to da li bi Zrinski ili njegovi činovnici izvršili dano obećanje. Ne mislim također da bi nakon gornje analize trebalo ostaviti još uvijek otvorenim pitanje odnosi li se obećanje i na kmetove u slučaju da se i oni pridruže ali bez konja. Šidakove sumnje o jednakoj nagradi slobodnjaku i običnom podložniku koji se javlja za rat opravdane su, a najbolje ih potvrđuje samo Zmajlovićevo pismo. Činjenica je da Zrinski nije mogao pozvati sve ozaljske podložnike u rat, kao što je to mogao učiniti na osnovu urbara na svojim primorskim imanjima. Budući da urbar ne poznaje dužnosti »s "gospo dinoni u vojsku poj ti« kao opću obavezu stanovništva, obećanje je slobodnjačkog položaja moralo biti vrlo primamljivo. Samo, tko mu se mogao odazvati? Zato se vraćam na svoju misao i ponavljam da Zmajlovićeva obećanja »možemo isto tako 44. N. dj, str. 234. 45. N. dj. Str. 237. 46. N. dj. Str. 246. 47. Prilog pitanju, str. 375. 48. N. dj, str. 370. 275 —