ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 486

sionalne djelatnosti stvaraoca fonda i 3. korespondencija. Autor raspravlja najprije o značenju ostavština, njihovoj prirodi i njihovim sastavnim dijelovima, napose o pismima i gradi memoarskog karaktera. I Meisner naglašuje kao i drugi autori da su ostavštine arhivskog karaktera par excellence jer su nastale kao rezultat stvaralačke, službene, privredne i druge djelatnosti neke ličnosti. Značajka je ostavština da su gotovo redovito sačuvane nepotpuno i da su često »obogaćene« stranim materijalom, pogotovo ako je dotična osoba vršila kakve javne dužnosti (najobičnije državnim spisima). Na kraju je autor razmotrio pitanje: gdje treba da se čuvaju privatni arhivi, u arhivima ili bibliotekama, iznesavši u kratkim potezima različita mišljenja, iznesena uostalom već i prije na drugim mjestima. On najprije otklanja tzv. »teoriju svrhe« (Zweckthèorie) prema kojoj bi literarne ostavštine pripadale bibliotekama a političke arhivima. Nastojanja bibliotekara idu zatim da dokažu bitnu razliku između ostvaština i registraturne građe, ne priznavajući organsku cjelovitost ostavštine i jedinstvo postanka s obzirom na djelatnost njezina stvaraoca; nasuprot tomu ističu literarni karakter ostavštine i potrebu nadopune bibliotečnom fondu, miješajući čisto juridičko pitanje vlasništva s karakterom posjeda. Meisner na kraju završava da, uostalom, i nije primarno pitanje: gdje treba da se čuva ova vrsta arhiva i da li moraju biti ujedinjeni pod jednim krovom, jer sve to ne može izmijeniti arhivsku prirodu ove tako važne grupe izvora. Jednako tako važan i zanimljiv je i prilog W. G Oldinger a »Pitanja arhivske terminologije s austrijskog gledišta« (str. 128-146). Pritom se kritički dotakao glavnih arhivskih pojmova. Austrijske tradicije idu u izvjesnom smislu u raskorak s novim strujanjima u Njemačkoj. Priznavajući Brenneckeu, Leschu, Meisneru, Papritzu i drugima kao nosiocima novog pravca velike zasluge za unapređenje arhivske nauke, autor želi pokazati zašto u Austriji gledaju na pojedina pitanja arhivske teorije drugačije nego drugdje i zašto su i u arhivskoj terminologiji prisiljeni katkada da pojedinim pojmovima dadu drugu boju

1

. Povodom malog ali vrijednog rada F. Engela o popisivanju i sređivanju karata i planova, izašlog u izdanjima Donjosaske arhivske uprave, E. Pitz iznosi u svom članku (str. 147-164) niz izvrsnih načelnih primjedaba u pogledu sređivanja i popisivanja historijskih karata. On smatra, sasma pravilno, da njihova geografska strana ne može biti jedino mjerilo pri sređivanju i popisivanju, s obzirom na njihovu dokumentarnu vrijednost kao historijskog izvora. Ova načela treba da izađu iz analize historijske vrijednosti kartografskog materijala i iz historijskog razvoja same kartografije. Nasuprot mehanički usvojenim maksimama, sistem sređivanja treba da proizlazi iz vrijednosti dokumentacije do koje smo došli pri popisivanju materijala, a tek onda treba rješavati tehnička pitanja sređivanja i smještaja karata u spremištu. Obratan put bio bi svakako promašen. Kao i svaki drugi znanstveni problem i ovaj se može riješiti samo tako da se utvrde najprije pojedinačne pojave, a tek onda da se na osnovu međusobnih unutrašnjih povezanosti svrstaju u sisteme. Svoja tumačenja Pitz ilustrira primjerima koji imaju svrhu da prikažu kako se historijske karte ne mogu sređivati prema mjerilima današnje moderne geografije. Oba prikazana sveska »Archivalische Zeitschrift« dala su, kao obično, obilno prostora prikazima arhivske literature i arhivskih časopisa mnogih zemalja. Prikazi su pisani solidno i kritički. Njemačku javnost informira redovito o arhivskoj publicističkoj djelatnosti u Jugoslaviji Sava Davidović, arhivist Zadružnog arhiva u Novom S adu. Krešimir Nemeth — 486 —