ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 454

U prvom dijelu »Uvod u arhivistiku« prikazan je razvoj arhiva u našim zemljama, od najranijih vremena, kada su imali strogo zatvoreni karakter, do najnovijeg doba, kada djeluju kao javne ustanove koje prikupljaju i čuvaju važniju arhivsku gradu na ' jednom određenom području. U pojedinačnom prikazu arhivskih ustanova pruženi su osnovni podaci o osnutku i razvoju ustanove, o najvažnijim fondovima građe iz razdoblja iz kojih građa potječe. U prikazu arhivske službe u stranim zemljama dan je uglavnom prikaz razvoja arhivske mreže s nabrajanjem najvažnijih arhivsikiih ustanova. Prema svrsi ovog priručnika prvi dio je razmjeran u odnosu na ostale dijelove, to više, kada su opširniji prikazi objavljeni u Dodacima časopisa »Arhivist«. Možda bi ipak bilo bolje od

1 stranih zemalja prikazati •opširnije samo nekoliko njih s dobrom organizacijom arhivske službe. Drugi dio »Registratura i arhiv« sadrži teme: nastajanje arhivskih fondova, registrature kao predmet arhivistike, rad arhiva s registraturama, i izdvajanje i uništavanje pisane građe. Obrađeni su terminološki pojmovi i za ustanove, u kojima nastaje grada i za samu građu, zatim sistemi arhiviranja spisa i knjiga u registraturama, napokon karakter fondova u vezi s tim sistemima. Govoreći o radu s registrafurama konstatira se, da ta suradnja dobiva sve više konkretnije forme, preporučuje se sistematsko prikupljanje prepiske s registraturama u formi slobodnih dosjea, odnosno vođenja kartoteke registra/tura. Glavni zadatak arhiva je nadzoi nad škartiranjem u registraturama i preuzimanje sređene građe. Posebno se upozoruje na potrebu evidentiranja privatnih arhiva. Pri izdvajanju i uništavanju građe objašnjava se u čemu je suština problema, utvrđuju se elementi za donošenje odluke o izlučivanju građe (vrijednost, starost i rijetkost) kao i način, kako se vrši škartiranje u registraturi. Ono najvažnije o registraturama prikazano je sistematski i pregledno, no za potrebe praktičnog rada u arhivu, a napose u registraturama, to je još uvijek premalo:. Potrebno bi bilo stvaranje posebnog priručnika s prikazom razvoja različitih sistema arhiviranja u registraturama upravnih organa, sudstva i privrednih organizacija u prošlosti, kao i u današnjim prilikama. I po definiciji škartiranja (»davanje objektivnog suda o vrijednosti nekog dokumenta za naučno proučavanje ili praktični život«) i po načinu kako bi trebalo sprovoditi škartiranje — ovo poglavlje bi prije pripadalo u dio »Rad u arhivu«. Ako smatramo da je škartiranje u registraiturama nužno zlo, onda bi ga trebalo- svesti isključivo na normativne liste, a nikako ne dozvoliti škartiranje po slobodnoj ocjeni, a na bazi gornje definicije. Moramo pritom gledati i na praktičnu stranu problema. Gdje se u registraturi i sprovodi komisijsfko škartiranje, posao izvode redovno arhivari, a vrlo često honorarni službenici, a rad se komisije uglavnom ograničava na uputstva koju građu treba izlučiti. Zahtjev za detaljnim sređivanjem prije škartiranja najčešće je nesprovediv, to više kad se odmah znade da pojedine kategorije građe treba izlučiti. Međutim, prijeko je potrebno utvrditi prije izlučivanja: da li postoji osnovna dokumentacija, da li je sređena i popisana. U trećem dijelu »Opći pojmovi o arhivskoj građi« obrađeni siu: pojam, vrsta, oblici i struktura dokumenata, a zatim se nastoji dati definicija fonda, zbirke i depoa s gledišta naših shvaćanja, a na temelju usporedbe sa značenjima koje ti termini imadu u drugim zemljama. Ma da je autor iznio osnovne karakteristike fonda, konačna njegova definicija rezultira prvenstveno iz prvih dviju karakteristika — zajedničke pripadnosti po porijeklu i određene strukture građe koja je izrasla iz djelatnosti fizičkog ili pravnog lica. Ali i druge dvije karakteristike su jednako važne: — 454 —