ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 442

ni vrlo važnu dokumentaciju prijeko potrebnu našoj nauci. Ima još sličnih problema. Treba dakle pri ukupnoj ocjeni uzeti u obzir, uz subjektivne slabosti i , ove objektivne momente, i ono teško nasljeđe prošlosti koje ne možemo olako ni odjednom prevladati. Nasljeđe buržoaske historiografije i njene arhivske službe je zaista više nego teško i bremenito bezbrojnim neriješenim pitanjima pa se ono mučno svladava usprkos našem savremenom dinamičnom razvoju i napretku. Opravdane su autorove primjedbe i napomene (str. 61. i slijed.) o tome što sve sačinjava historijsku dokumentaciju potrebnu savremenoj progresivnoj, tj. marksističkoj nauci. Kada međutim govori o arhivskim fondovima autor, čini se, misli samo na »registraturne« fondove. Danas se pak ne bi moglo reći da naše arhivske ustanove poklanjaju brigu samo takvoj građi. One u svom praktičnom radu sve više zahvataju u stvarnu cjelinu historijske dokumentacije, prikupljaju je, čuvaju i sređuju. Čini nam se međutim da je osnovni problem sadanjeg časa i stanja u tome da se što prije uskladi i koordinira akcija prikupljanja i čuvanja svih vrsta historijske dokumentacije koju danas vrše i opći i specijalni arhivi, i naučni instituti, pa biblioteke i muzeji. Posljedica je svaštarstvo u radu spomenutih ustanova, a najgore je to da se vrlo često razbijaju organske cjeline arhivskih fondova i zbirki te bespotrebno stvaraju velike poteškoće istraživačima. Najpreča je dakle potreba da se uskladi i racionalno razgraniči djelatnost općih i specijalnih arhiva te da se jednako razgraniči stvarna nadležnost između arhiva, biblioteka i muzeja. To će doprinijeti stručnijem i ekspeditivnijem radu na obradi i sređivanju pojedinih vrsta dokumentacije, a osiguranjem- integralnosti fondova i zbirki bit će racionalniji i plodniji rad istraživača — korisnika te dokumentacije. U NR Hrvatskoj već je u završnoj fazi dogovor o razgraničenju između arhiva, biblioteka i muzeja, no pitanje usklađivanja rada između općih i specijalnih arhiva još nije načeto, kao ni pitanje arhivske djelatnosti naučnih instituta. Govoreći o odnosu arhivskih ustanova spram fondova koje čuvaju autor (str. 43) kaže: »Arhivske ustanove su po svom osnovnom zadatku prinuđene da se podjednako bave svakim dokumentom, bez obzira na njegov sadržaj i značaj, pa i bez obzira na problematiku kojoj pripada i njen odnos prema istoriskim izučavanjima koja se sprovode u drugim ustanovama ili naučnim kolektivima«. Ovo je tačno samo u jednom, najopćenitijem smislu. U praksi međutim u svakoj iole organiziranoj i konsolidiranoj arhivskoj ustanovi provodi se politika sređivanja i uopće obrade građe prema perspektivnom planu prioriteta*. Prije svega se nastoje srediti oni najvažniji fondovi. Nadalje, u okviru Saveza društava arhivskih radnika FNRJ već je bilo govora o potrebi dalje korekcije politike sređivanja na temelju petogodišnjih planova naučno-istraživačkih radova u oblasti historijske nauke. Te planove sada izrađuje savezni i republički savjeti za naučni rad, a kada budu završeni, oni će biti jasan putokaz arhivskoj službi za politiku davanja prioriteta obradi određene arhivske građe. Time se dakako još ne iscrpljuje problem suradnje arhivskih ustanova s naučno-istraživačkim jedinicama, jer treba još mnogo da se uradi na ostvarenju onog jedinstvenog procesa od prikupljanja građe do historijske sinteze, ali vrijedi istaći i spomenutu orijentaciju i politiku arhivske službe, kao nesumnjivi korak tome jedinstvu. Tačne su autorove napomene da još uvijek postoje mogućnosti »zt; izvestan monopol u pogledu istraživanja i korišćenja arhivske građe« (str. — 442 —