ARHIVSKI VJESNIK 2. (ZAGREB, 1959.)

Strana - 549

U pogledu periodizacije postoji među članovima odbora za noviju historiju izvjesno razmimoilaženje. Nama se svakako čini neumjesnim pitanje: »kako shvatiti XIX. vijek, da li do 1900. ili do 1918?«. Na kraju-, ovo pitanje i nije od bitne važnosti, pogotovo ako se usvoji posve ispravno stanovište onih članova odbora, koji traže da se moderna građa izdaje po tematici. Jednako smatramo, da se historija Beograda od historije Srbije, odn. Jugoslavije može i mora lučiti. Prošlost jednoga grada je ipak samo dio opće nacionalne historije, koja njemu daje samo okvir, ali se ipak s njom nepoistovjećuje. Zato se periodizacija Beograda ne mora poklapati s historijom zemlje i naroda. Uostalom njegovi počeci sežu daleko unatrag prije dolaska Srba na Balkan i prije stvaranja srpske sredovječne države, u kojoj je on imao sasma sporedno značenje, nalazeći se na periferiji daleko izvan njezinog geopolitičkog centra, ili čak izvan nje u sklopu tuđih država. Zato ne iznenađuje što redakcija za historiju XIX. i XX. vijeka nije izradila još svoj plan. Razmimoilaženje u gledištima ima svoje objektivne razloge. Ustvari, za sada je moguće postaviti jedino radni plan, a čvrsti okvirni plan bit će moguće ostvariti tek onda, kada bude prikupljena sva izvorna građa i kada se bude poznavao njezin sadržaj. Ipak o načelnim pitanjima treba svakako biti odmah na čisto, u početku prije negoli se pristupi samom radu. Zato je opravdana bojazan druga Kuprešanina, da bi »možda bilo suviše kasno i samo bi komplikovalo čitav posao, ako se bude rešavalo onako, kako se stvari budu postavljale u toku rada«, kako neki predlažu. S. D j u r i ć najavljuje »Priručnik iz arhivistike«, koji priprema Državni arhiv NR Srbije i upoznaje nas sa njezinim sadržajem (str. 235236). Anonimni prilog »Iz a r h i v s t ičke terminologije« obrađuje nekoliko pojmova upotrebljavanih u našoj praksi. Svakako bi vredniji bio prilog, koji bi sistematski obradio neku određenu skupinu pojmova, i kada bi to bilo obrađeno na osnovi poznavanja termina naše kancelarijske prakse, barem u ovih posljednjih sto godina, t. j. od stvaranja našeg modernog književnog jeziKa. Upravo na tom području trebalo bi mislim tražiti ključ za ispravno rješenje tehničkih izraza naše struke, dok bi pozivanje na literate došlo ovdje u drugi plan. Naravno da se ovo pitanje ne može rješavati bez sudjelovanja filologa i da treba uzeti u obzir cjelokupno jezično područje našega jezika. Termini ovdje uzeti u razmatranje možda nisu najsretnije odabrani, jer pri stvaranju naše stručne terminologije mi moramo stajati na gledištu da gdje god možemo uvodimo domaće narodne riječi, a tek tamo, gdje ovih nema, unosimo strane međunarodne izraze. Pitanje »akta ili akti, dokumenta ili dokumenti« bi mogli otpasti, pogotovu što su oba oblika pravilna, kada bismo usvojili kao stručne termine »spisi i isprave«, to više što se oni i u službenom i u dnevnom životu upotrebljavaju. Mislim također, da ne treba zazirati od primjene više izraza za jedan te isti pojam, bez obzira da li se radi o narodnim ili stranim riječima, ukoliko naravno oni ne unose ne jasnoću i zabunu, jer bogatstvo riječničkog blaga dokazuje samo intenzivnost kulturnog života jednoga naroda i osigurava mu dostojnije mjesto u kolu kulturnih naroda. A ono, što je izneseno na one tri stranice, pokazuje svu važnost i delikatnost ovoga pitanja. Na posljednjim stranicama »Arhivskog almanaha« nalazi se neko— 549 —