ARHIVSKI VJESNIK 2. (ZAGREB, 1959.)

Strana - 482

Od godine 1759.—1848. sačuvani su svi, ali iza godine 1848. mnogo ih nedostaje. Zadnji poznati zapisnik potječe iz 1910., a odnosi se na sjednicu od 20. XII. iste godine. Od 9. svibnja 1848. pa nadalje zapisnici su vodeni na hrvatskom jeziku. Osim spomenutih zapisnika ima i nekih drugih. Tako ih je desetak svrstano pod nazivom varia, jer obuhvaćaju spise najrazličitijeg sadržaja i.to manjeg značaja (prothocollum brevium iudicorum commitatum Crisiensis et Zagrabiensis 1734—1754, prothocollum actorum sedrialium comitatus Zagrabiensis 1757—1760). Zatim se medu varija nalaze još i zapisnici nekih sudskih rasprava. Iza ovih dolaze juridički zapisnici, koji obuhvaćaju razdoblje od 1847.—1849. i urbari jalni, koji idu od 1803.—1848. U treći dio arhivske grade bivše Zagrebačke županije spadaju i katalozi. Njih ima najrazličitijih (elenchus, repertorijum, kazalo, urudžbeni zapisnik i njima slični). Elenki i repertorijumi nižu se za kongregacionalne spise u gotovo neprekinutom nizu od 1757.—1849. god. U zadnje je vrijeme pri sređivanju arhiva Zemaljske vlade pronađeno ništa manje nego 101 komad raznih pomoćnih knjiga (urudžbeni zapisnik, registar i t. d.), među spisima istog arhiva, a nižu se od 1877.—1900. godine. Ukupno ima 246 kataloga. f * * Arhiv Zagrebačke županije spada u klasični primjer arhiva, čiji su spisi više nego 50°/o škartirani. Najbolje su sačuvani spisi iz prvih godina druge polovice XVIII. st., dok su, međutim, oni iz XIX. upravo nemilice škartirani. Spisa iz XX. st. gotovo i nema. Ipak, od mnogobrojnih arhivskih materijala nešto se i sačuvalo. Dakako to je žalostan ostatak, kada se zna, da je bilo izvjesnih godina, u kojima je, prema popisu u kazalima, bilo nekoliko tisuća spisa, od kojih je, međutim, do nas došlo svega desetak (pa i manje). Tome su mnogo pridonijele prilike, pod kojim je arhiv živio: vlažne arhivske prostorije, nestručna sprema osoblja, koje je rukovodilo arhivskom građom, političke promjene, pa ukorijenjeno mišljenje, da' je za proučavanje historije vrijedan samo srednjevjekovni arhivski materijal. Stav prema novijoj arhivskoj građi bio je gotovo bezobziran. Ona se u potpunosti obescjenjivala. Zaboravljalo se, da je arhivski materijal, bez obzira na svoju starost, onaj, pomoću kojeg je jedino moguće najvjernije rekonstruirati društvenu, političku i kulturnu prošlost jedne zemlje, pokrajine ili grada. — 482 —