ARHIVSKI VJESNIK 2. (ZAGREB, 1959.)

Strana - 365

u kojima sam uz informacije prilagao i prijedloge što bi Srbija imala da radi. Imam kopiju svih tih brzojava i jednom ću ti dati da čitaš. Pašić je usvojio sve moje prijedloge. Prijestolonasljednik je sve brzojave čitao i potpuno sve odobravao i zagovarao. U Rusiji sam razvio veliku i svestranu akciju kod krugova koji važe, koja je akcija na Sazonova učinila veliki utisak, a on je uostalom i sam bio malo potišten, jer je bio raskrinkan i vidio kakvu je mizernu figuru učinio. Da parira moje intervencije, koje su išle od ministara do Nikole Nikolajevića (bio sam i u glavnom logoru kod velikog kneza i t. d.), počeo me je savjetovati, da idem odmah u London, jer da tu treba raditi, a oni da će ionako sve za nas učiniti. Sa tim Londonom i tom Engleskom odmah je uspio da parališe moju akciju u Petrógradu, gdje su već knezovi i drugi ministri išli u cara i velikog kneza moliti, da se za nas zauzmu. Tako su počeli svi opetovati, da treba u London, u London, tamo raditi i t. d. Ali ja sam vidio, da je to finta, da Sazonov "hoće da me se riješi iz Petrograda i otpravi u London, da mu ne agitujem kod ministara, na dvoru, kod visoke aristokracije, kod generala, štampe, diplomacije i t. d. Jer moja je agitacija bila vrlo intenzivna, frak se oblačio u veče, jer duma ne broji ništa (ona je sva za nas!), pak je trebalo penjat se na više. Ja se nisam dao iz Petrograda, dok ne otvorim naše pitanje tamo, a u London sam na Greya slao predstavke i brzojave preko engleskog poslanika. Da uplivišemo kroz Englesku i englesko javno mnijenje na diplomatiju rusku, na službenu Rusiju, poslao sam one brzojave tebi, da idete u London i preporučivao energične istupe i reklamu u ruske novine o našem radu. Ali to je bilo pomoćno sredstvo samo! Osjećam, ako Ententa pobijedi Austro-Njemačku, a naša stvar propane i naše obale dođu pod Italiju, da će tome biti glavni krivac ruska diplomacija, koja je tako zelila. Anfiteatrov nije onda bio informiran nego je pisao po inspiracijama. Osjećam, vidim, znam, pipam svu sukrivnju diplomacije ruske, koja u tome slijedi tradicije i metode poput onih, koje su Austriji dale Bosnu, samo sad tu ulogu preuzimlje Italija, ona se uvađa u veliki salon na razgovore, a »mala braća i rođaci« neka idu u kuhinju i tamo čekaju dok nešto dobiju . . . I neka šute! Ima tu i dobra doza zavisti i posljedica stare politike. Ali narod tako ne misli, dapače ni svi članovi vlade ovako ne misle, pa ipak se ne može i ide tako iz razloga, koji bi ispunili čitavu knjigu, a ne jedan pismeni izvještaj. Sazonov mi je bio obećao, da će me pripustiti k caru, poslije je rekao da bi caru bilo vrlo teško što mi u stvari za koju bi došao moliti ne može dati povoljan odgovor i da bi bilo dobro da od audijencije odustanem. To me je savjetovao i ministar Krivošein, koji će do brzo postati ministar predsjednik. Taj je za nas vrlo zauzetan. Vidio sam, da im je stalo svima da Italiju uvuku pošto poto (Sazonov je bio zabranio novinam donositi išta u prilog slavenstva Dalmacije). Onda sam vidio, da ako u one dane još ostanem u Petrogradu i dalje nastavim obilaženje, da bi iritirao i samog Krivošeina i velikog kneza i neke druge, na koje sutra možemo računati, a da stvari momentano ne ću koristiti, pak sam se oprostio od njih (Dobri ljudi! Da znaš, mi nekoji lijepo govoriše i obećavahu popraviti!) Onda sam otišao u Niš, gdje sam vezivao sve moguće zaloge solidarnosti Srbije, kod svih ministara, stranaka, predstavnika javnoga mnijenja i t. d. Bio je jedan veliki meeting, koji je vanredno ispao. Ali Srbija je ovisna o potrebama što ih ima kod Rusije. S njome se ne postupa osobito lijepo, ona je tim potrebama izručena i ljudi se boje, da se — 365 —