ARHIVSKI VJESNIK 2. (ZAGREB, 1959.)

Strana - 134

I ako predstavljam, da taj izbor potvrđen biti ne može, djeluje ovakva povreda zakona uz gotovo samovoljno i objestno istupanje pojedinih pokvarenih elemenata, vrlo loše na čitavu okolinu. Ujedno sam slobodan istaknuti i promatranje o djelovanju agrarnih odbora. Uz neznatnu iznimku, opazio sam, da agrarni odbor nije savjetujući ili informirajući organ agrarnog povjerenstva, nego zapovjedajuća skupina ljudi, koja svoju volju nameće ne samo onima, kojima djeli blagodati agrarne reforme, nego i samim agrarnim povjerenicima. Agrarni povjerenici, sa dodjeljenim im osobama, dnevno obkoljeni i nezaštićeni od mase, popuštaju vrlo često pritisku baš agrarnog odbora, a ako to baš nikako učiniti ne mogu, obustavljaju uredovanje u toj općini, te odilaze jednostavno dalje. Usljed ovakovih neprilika od strane agrarnog odbora, za kojima stoje pojedini neodgovorni elementi, nije do danas dogotovljen u nijednoj općini ovog kotara, a valjda i cijele županije, posao agrarnih povjerenstva. Uočiv ovakvo djelovanje agrarnih odbornika, mora se svakom nametnuti pitanje, zašto se agrarnim odbornicima nije nametnulo položenje prisege. Čudno je naime, da većina tih ljudi napose iz ostalih kotareva, nepriznaju vladajućeg kralja, a ipak tako obilno iskorišćuju blagodati po njemu donesene agrarne reforme. DAZgb VŽ 1549-1919. 81 Zagreb, 29. VI. 1919. Predsjedništvo Zemaljske vlade — Ministru unutrašnjih djela — izvještaj o danom iskazu dr. G. Stojanovića o boravku i djelovanju u Rusiji 1916.—1918. Vladimira Čopića, te o Čopićevom saslušanju povodom Stojanovićeve izjave. Na depešu br. 4968 čast mi je prema podacima dobivenim od Dr. Gojka Stojanovića o Vladimiru Čopiću i njegovom djelovanju u Rusiji izvijestiti ovo: U jeseni god. 1916. došlo je do teške krize u redovima jugoslavenskih dobrovoljaca u Rusiji. Među prvima, koji su napustili dobrovoljačke redove bio je i Čopić. Veliki se je dio dobrovoljačkih disidenata kasnije vratio u dobrovoljački korpus, drugi su stupili u jugoslavensku revolucionarnu federaciju u Moskvi, koja je radila sporazumno sa srpskim vojnim izaslanstvom u Rusiji pukovnikom Lontkijevićem, a treći su stupili u jugoslavensku organizaciju u Sibiriji. Samo maleni dio dobrovoljaca stupio je u službu boljševika. Među tima je bio i Čopić. Nakon boljševičkoga prevrata povučene su iz Rusije dobrovoljačke čete, te je ljeti god. 1918. ostao još samo jedan bataljon dobrovoljaca na murmanskoj obali pod engleskom komandom. Tada je jugoslavenska grupa komunističke partije u Moskvi slala svoje emisare na Murman, da mame narod u dobrovoljačke redove. Ta im nakana nije uspjela, te je jedan od emisara Ivan Ferenčak o tom napisao izvještaj u zvaničnom listu sovjetske vlade pun mržnje na zvanične srpske pretstavnike kao i na nezvanične jugoslavenske organizacije, koje su se bavile skupljanjem dobrovoljaca. Ovi su napadaji bili razlog, da je 18. augusta 1918. uhapšen srpski vojni izaslanik pukovnik Lontkijević sa svim oficirima srpske misije, predsjednik jugoslavenske revolucio— 134 —