ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 606

ljem takve razdiobe rada dođe do pokušaja stvaranja kaste povlaštenih teoretičara, koja će monopolizirajući izvore znanja nastojati odvojiti se od ostalih, stavijenih u položaj manuelnih praktičara-terenaca — izjasnio sam se, da nije važno, hoće li se početi s arhivskim podružnicama ili sa samostalnim arhivima, ako arhivske podružnice doista budu podružnice i njihova veza sa središnjicom njima, bude na korist, a ne na štetu. Ukoliko se zbog štetnosti krutog centralizma u općem državnom planu bude provodila decentralizacija, ne bi naravski bilo razloga, da se samo kod arhiva stvara iznimka. Naglasio sam, da je uspješan rad ovisan i o prostornom području, pa da bi svaki arhiv trebao imati svoje vlastito, što šire područje, određeno uglavnom njegovim gravitacionim radiusom, po mogućnosti s uvaženjem historijskih i suvremenih upravnih granica. Iz toga razloga, da »gradski arhivi«, izdvojeni iz svojega prirodnoga okoliša te organičeni samo na područje i građu svojega grada, nemaju nikakve uvjete za život, pa da konkretno smatram, da bi Osijek trebao postati arhivski centar za Slavoniju i Baranju, što nikako ne bi isključilo, da se osnuje još jedan centar u Požegi, Brodu ili Novoj Gradiški, ako za to budu postojali preduvjeti financijski, smještajni, rukovodećeg kadra i naučnog korištenja. Sve ove teorije postale su bespredmetne i imaju danas samo historijsko značenje, kada ih je riješilo vrijeme — svakako ne bez utjecaja iskustava s »Osječkim spremištem Državnog arhiva u Zagrebu«. Vodeći račun o svim postojećim neriješenim pitanjima i uz posebnu brigu, da ni jedan kraj ne ostane van nadzora Arhiva, a da u isto vrijeme spriječi stihijsko osnivanje mjesnih arhiva nesposobnih za život i mjesto toga planski ostvari arhivsku mrežu, usvojio je 27. V. 1957. pod br. 1907 Savjet za kulturu i nauku NR Hrvatske perspektivni plan o arhivskoj mreži NR Hrvatske, što mu ga je predložio Arhivski savjet NR Hrvatske. Po tom je planu uz Državni arhiv u Zagrebu, kao centralni arhiv NR Hrvatske s arhivskom građom republičkog značaja, i zatvorene, historijske arhive kao na pr. na Hvaru, čitavo područje NR Hrvatske razdijeljen na 13 pokrajinskih arhiva s arhivskom građom pokrajinskog mjesnog značaja. Za samu Slavoniju obuhvaća po tom planu Arhiv u Osijeku kotareve Osijek, Vinkovci, Našice i Virovitica, dok bi novi Arhiv u Brodu obuhvatio kotareve Brod, Nova Gradiška i Slavonska Požega, a kotar Daruvar potpao pod novi Arhiv u Bjelovaru. Predviđeno je uz to, da se do konca g. 1958. u svim kotarskim mjestima, u kojima nema Arhiva, kao i u ostalim većim mjestima organiziraju sabirališta, gdje bi se sabirala arhivska građa i vršio njen pregled prije otpreman ja u Arhiv, a da tajništva narodnih odbora zaduže jednog svog službenika, koji bi radeći po uputstvima Arhiva bio odgovoran za sabiranje arhivske građe na području svojeg narodnog odbora. Isto dakle pitanje, koje je od njegovog početka stajalo pred Državnim arhivom u Zagrebu, postavilo se sada nakon razgraničenja područja a deset godina poslije njegova osnutka pred Arhiv u Osijeku, kao i pred sve ostale pokrajinske arhive NR Hrvatske: kako uskladiti svoja nastojanja s interesima svojega područja, drugim riječima pitanje centralizma i decentralizacije. Treba se koristiti stečenim iskustvom. Moramo biti dosljednji i uz načelo, da ono, protiv čega smo se s opravdanim razlozima borili kod drugih, ne smijemo ni sami drugima činiti, nije teško naći pravilni izlaz. Bez nepotrebnog lutanja našavši najpodesnije rješenje za sigurnost, nadzor, \ — 606 —