ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 575

nice« fonda kao i sadržaj pojedinih osobito vrijednih dokumenta. Priprema i publiciranje takvih naučno-orijentacionih priručnika pomoći će zainteresiranim naučno-istraživačkim ustanovama i učenjacima da se temeljitije informiraju o sadržaju dokumentarnih bogatstava CGAOR i da ih svestrano iskoriste za svoje naučne i praktične ciljeve.« Ovakav zadatak i ovakvo usmjeravanje programa rada vrijedno je svakako pažnje. Mogli bismo ga primijeniti i na neke naše arhivske ustanove gdje ima arhivista (sa zvanjem naučnog suradnika), koji čak žele đa nameću diskusiju o tome, da li je zadatak baš svakog arhiviste da mora vršiti i posao sređivanja i katalogiziran ja građe! Nadalje se u rubrici rasprave — članci mnogo tretira i problem načina publiciranja arhivske građe. Tri priloga govore o tome. D. S. Lihačev, »K voprosu o rekonstrukcijah drevne-russkih tekstov« (6. 154—166), vrlo široko zahvata problematiku rekonstrukcije starih tekstova ulazeći u brojne načelne probleme »tekstologije«. Diskutirajući o nizu stavova koje je o rekonstrukciji iznio A. A. ZJmin, u istom časopisu br. 6/1956. analizirajući konkretne primjere iz izdanja starih ruskih tekstova, a osvrćući se i na neke teze »zapadnoevropske tekstologije« (posebno na djelo Pasquali G„ Storia della tradizione e critica del testo, 2a ed. Firenze 1952.), autor je iznio širok krug problema i teza, koje je nemoguće na ovom kratkom prostoru reproducirati. Bilo bi svakako od interesa da se netko od naših arhivista pozabavi ovom problematikom u vezi naših izdanja starih tekstova. B. G. Litvak, »O nekotoryh priemah publikacii istočnikov statističeskogo karaktera« (2, 155—166), naglašava potrebu ozbiljne metodičke obrade ovoga pitanja, jer se u praksi publiciranja statističkih izvora, radi specifičnosti njihova sadržaja i forme, ne mogu jednostavno primijeniti načela i tehnika fiksirana za objavljivanje običnih tekstova. Pod »izvorom statističkog karaktera« autor podrazumijeva ne samo brojčani materijal izražen tabelom, nego uopće dokumenat čiji je glavni sadržaj izražen brojkama. Ističe potrebu načela ekonomiziranja prostorom kod objavljivanja ove po obimu tako rekuć nepregledne građe, kod koje priređivač ne smije vidjeti tek u prostom kopiranju originala jedini naučni način njenog publiciranja. Duh i slovo takvih izvora mogu se egzaktno dati i otstupivši od prostog njihovog kopiranja. »Neophodno je — kaže autor — tražiti i naći, u svakom . konkretnom slučaju, takve ekonomične načine izdavanja tabela, koji bi olakšali njhovu upotrebu, a ujedno sačuvali strukturu i sadržaj dokumenta. Baš u tome će se očitovati naučno a ne formalno-mehaničko pristupanje dokumentu sa strane priredi vača-izdavača.« (str. 158) Analizom ove problematike za neke vrste statističkih izvora autor je upotpunio i konkretizirao svoja interesantna izlaganja. T. V. Bataeva, »O peredače v izvlečenijah teksta dokumentov sovetskoj epohi«. (3, 199—208). I radi sastavljanja tematskih zbornika građe, a i općenito radi obima građe iz savremene epohe nameće se izdavanje te građe u izvadcima kao sistem a ne kao izuzetak. Autor navodi upute za taj rad što su ih sadržavala stara »Osnovnye pravila publikacii dokumentov Gosudarstvennogo arhivnogo fonda Sojuza SSR« (Moskva 1945), te nova »Pravila izdanija istoričeskih dokumentov« (Moskva 1955). Pokazuje zatim čitav niz primjera kod kojih je izdavač međutim ispuštao bitne dijelove dokumenta mijenjajući time njegov smisao i značenje, te potrebu odlučne borbe protiv takvih postupaka, >.Važno je sačuvati izvor od izvrtanja — 575 —