ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 561

da se pristupi eliminiranju nepotrebnih spisa. Prema talijanskom zakonodavstvu škartiranje prethodi deponiranju arhivske građe u državni arhiv, dok se prethodno škartiranje građe obavlja svake godine prilikom prijelaza spisa iz kancelarija u registraturu i na temelju normi zakonom propisanih. To je t. zv. automatsko škartiranje. Na taj se način registratura oslobođuje nepotrebnog balasta i olakšava se postupak oko drugog škartiranja. Tako bi bilo isključeno svako škartiranje građe u samom državnom arhivu, osim ako prije nisu izvršena prethodna škartiranja. Mjere opreznosti, koje treba poduzeti prilikom škartiranja, kao i samu proceduru škartiranja propisuje normativna okružnica od 5. veljače 1881. br. 8917 i zakon od 22. prosiinca 1939. br. 2006. Pisac konstatira, da su se uza sve to događala i još se događaju štetna škartiranja arhivske građe, što treba pripisati osobito krivom shvaćanju jednog dijela osoblja iz administracije, naime da, stari spisi ne služe više ničemu. Autor u detaljima zatim izlaže sam proces eliminiranja građe, metode, tok postupka, granice i kriterije, koji pritom pretežu i t. d. Na koncu on daje kritički osvrt na talijansko zakonodavstvo o zaštiti arhivske građe, osobito na dekret Namjesnistva od 30. siječnja 1916. i predlaže mjere, kojima bi se i pored dobrog zakonodavstva spriječilo dalje masovno uništavanje arhivske građe nepropisnim i neopreznim škartiranjem. Antonio Lombardo u raspravi II problemma dello scarto degli atti di archivio zalazi u samu bit eliminiranja nekorisne i suvišne arhivske građe. *») Pisac odbija sve vanjske razloge, koji govore u korist škartiranja, kao što je »nekorisnost« građe, pomanjkanje prostora i si. »Tobožnju nekorisnost« (inutilità) obično kasnije generacije historičara otkrivaju kao grdnu zabludu, a problem pomanjkanja prostora treba da riješe administrativni i financijski organi; ne spada na arhiviste, da se time bave. U nesigurnoj dosadašnjoj doktrini o eliminiranju arhivske građe pisac nalazi najbolju potvrdu za svoj rigoristički stav u ovoj stvari. Lombardo u svijetlu teorije i talijanskog zakonodavstva nastoji dati barem glavne obrise tog pitanja i njegovo pravilno rješenje. U tu svrhu navodi sve mjere predostrožnosti, koje valja pri škartiranju poduzeti, a koje je propisivalo talijansko zakonodavstvo tamo od kraljevskog dekreta od 27. svibnji 1875. br. 2552 pa sve do danas. Pisac se oštro obara na zbirke normi za škartiranje (Massimari di scarto) i na t. zv. automatsko eliminiranje građe, prema kome sami službenici u uredima dijele građu u potrebnu i nepotrebnu za očuvanje. Postavljanje normi u ovoj stvari Lombardo smatra besmislenim, jer su norme uvijek apstraktna stvar, a arhivska je građa konkretna stvarnost. Što se tiče automatskog Škartiranja u uredima, pisac i taj korak drži za pogrešan, jer sami službenici nisu u stanju ocijeniti historijsko-znanstvenu vrijednost pisane građe, kojom rukuju. Kao jedan od glavnih argumenata u prilog Škartiranju iznosi nagomilavanje arhivske građe, koja postaje pravo groblje historijski važnih spisa. Pisac podupire Moscatijevo mišljenje, 14

) koji uzrok tom nagomilavanju građe nalazi u sve većoj koncentraciji državnih arhiva, što ujedno predstavlja dekadenciju arhiva. Izlaz iz te teške situacije može biti samo decentralizacija arhiva. Pisac nadalje zalazi u problem časa Škartiranja i postupka eliminiranja dublje nego što je to učinio Pagano. Pošto je zatim razglobio pojmove aktuelne i historijske vrijednosti arhivske građe, pisac dolazi do slijedećih zaključaka. a) Državni arhivi moraju odbiti ideju đa se zakonom propisuje škartiranje građe. Pravi arhivista mora odbiti uče— 561 —