ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)
Strana - 513
toga najprije utvrđujemo, da li je škartiranje vršeno u registraturi i po kojim principima i da li postoje određeni propisi, koja se vrsta građe može škartirati. Kod školstva takvih propisa ima malo, te citiram one, koje sam dosada mogao pronaći. 1. ».. .naređuje, da se u buduće školski dnevnici za svaku školu i za svaki razred, pošto se iz njih pobeleže svi podaci u knjigu upisnicu po svršetku školske godine, čuvaju u školskoj arhivi i da se smatraju kao potreban i važan dokumenat i onda, pošto se svrši školska godina. Svaki će nastavnik i upravitelj lično odgovarati za ma kakvu neurednost, koja bi se desila sa školskim dnevnicima«. 3 2. ».. .dozvoljava se, da se iz školskih arhiva škartiraju sva naređenja i raspisi, koji su odštampani u dosada izdatim Zbornicima«.( 4 ) Povod donošenju ove dozvole bila je preporuka Srednjoškolskog zbornika! 3. »Akta, koja se odnose na upis učenika, ispite i slično, mogu se poslije 5 godina ukloniti iz školskog arhiva«. 5 4. Okružnica, u kojoj se nadopunjuju čl. 76. i 77. općeg poslovnog reda, od 11. I. 1942. upućena je također i srednjim školama, te glasi: »1. da spise prolaznog značaja, koji ne mogu imati nikakvih pravnih posljedica, a koji su zaprimljeni u otvorenom urudžbenom zapisniku, smiju izlučiti i poništiti nakon isteka od 10 godina uz dopuštenje, koje daje Državni arhiv u Zagrebu. 2. Iznimno se mogu spisi, koji nemaju trajne ili načelne vrijednosti, poništavati i poslije 5 godina s dopuštenjem Državnog arhiva u Zagrebu. 3. Izlučivanje spisa vrši povjerenstvo, koje odredi predstojnik ureda, a nakon odobrenja pretpostavljene oblasti i Državnog arhiva u Zagrebu. 4. Izlučeni se spisi nište spaljivanjem, ako papir nije moguće prodati putem javne dražbe tvornicama papira. Za spaljivanje ili prodaju daje dozvolu Državni arhiv u Zagrebu. 5. spisi, ako su stari 30 godina, redovito su za javnost pristupačni i predaju se u pohranu Državnom arhivu u Zagrebu«. 6 Prvi slučaj, sa područja Srbije iz 1887., posebno je zanimljiv. Naredbodavac je zabranio uništavanje dnevnika iako su podaci iskorišteni, a da nije obrazložio konkretno razloge čuvanju i odredio rok čuvanja. Za područje Hrvatske pregledajući istu vrstu građe, dnevnika gimnazije, mogao sam utvrditi, da imaju to manju vrijednost, što su stariji — dakle obratno od principa, da je građa vrijednija što je starija. Razlog je jednostavan, naime stariji dnevnici sadržavali su malen broj rubrika: dan u 3) Raspis od 3. II. 1887. g., Pbr. 1148. — Aranicki K. V. — Karadzic S., Najnoviji jugoslavenski učiteljski zbornik, Pančevo 1935. str. 129. 4) Vel. župan zagrebačke oblasti,' okružnica br. 25855/1925 — Druga realna gimnazija, br. 215/1925. 5) Raspis Min. prosvete, S. n. br. 11553 od 9. IV. 1929. — Prosv. glasnik... 1929, br. 4., str. 296. ' 6) Postupak sa starim spisima, U m . 3459—1941. — Službeni glasnik Ministarstva narodne prosvjete NDH, Zagreb 1942, br. 5., str. 223. — 513 —
