ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 407

va, pitanje restitucije unutar granica naše zemlje i s inozemstvom, zaštita arhiva u slučaju rata, rješavanje spornih pitanja i mnoga praktična pitanja arhivske službe, sve to govori u prilog takva rješenja. Da bi nove ustanove na terenu mogle djelovati, treba pronaći ljude, koji će biti sposobni da izvrše postavljene zadatke. Drugim riječima, treba osigurati dovoljan broj stručnog arhivskog kadra, a što naravno ne će biti laka stvar. Pod današnjim materijalnim uvjetima života arhivskih radnika mladi se ljudi teško opredjeljuju za tu struku. Činjenica je, da se na natječaj grada Splita, koji je tražio jednog arhivistu, nije javio nitko. Mi mislimo, da se ne bi nipošto mogli zadovoljiti takvim rješenjem, da postavljamo honorarne službenike, kojima bi rad u arhivu bio sporedno zanimanje (na pr. srednjoškolske profesore ili islužene službenike u mirovini). Ne bi se smjeli zadovoljiti ni s takvim osobljem, koje dolazi u arhiv stjecajem okolnosti, uglavnom zbog slaba zdravstvenog stanja ili da čeka mirovinu, ili pak zbog toga, što nije zadovoljilo na prijašnjem mjestu. Mi moramo stvoriti novi tip arhivista, koji će biti sposoban da samostalno rješava sva pitanja arhivske službe na terenu. Ne arhivistu kabinetskog čovjeka, već arhivistu terenskog radnika! Praksa pokazuje, da akademski obrazovani historik ili pravnik ne znači još dobar arhivist. Prvome manjka poznavanje praktične administracije, drugome smisao da promatra dokumente kroz prizmu historijskih zbivanja. Arhivist historijski obrazovan, s naučnom spremom, ostaje i dalje cilj izobrazbe barem jednog dijela arhivskih službenika. A uska suradnja arhiva s registraturama traži pravnika u arhivu. Ali se odmah postavlja i pitanje, koliko daleko pri sređivanju i izlučivanju spisa recentnih administrativnih arhiva može sudjelovati upravni činovnik bez naučne spreme. Osnovna i polazna točka: razlikovati historijski važno od nevažnoga, ili još bolje, historijsko od nehistorijskoga, bez obzira na aktuelnost i subjektivni momenat, predstavlja za onoga, koji nije naučio historijski misliti, veoma težak zadatak. Glavni posao, koji arhivi moraju obaviti, jest pretvaranje »registratura« u »arhive«, a to mogu izvršiti samo historijski obrazovani arhivisti. Od modernog arhiviste očekujemo, da će znati uočiti najvažnije dokumente svoga arhiva i objaviti ih kao izvornu građu te ih na taj način učiniti pristupačnom širem krugu istraživača, a to je mukotrpan posao, koji zahtijeva pored solidne spreme mnogo strpljiva rada i mnogo čvrste volje, posao, koji na žalost mnogi historičari ne znaju dovoljno ocijeniti. A današnji arhivist ne će ostati samo izdavač građe, nego će i sam raditi na znanstvenom polju historije. Ispravno shvaćenu ulogu arhivista, da ne idemo jako daleko, pokazuje primjerom susjedna Slovenija: suradnici u VIII. broju Zgodovinskog časopisa su od reda sve službenici dvaju ljubljanskih arhiva, Državnog i Mjesnog arhiva. U svakom slučaju arhivisti moraju odsad ići s vremenom. Nama ne trebaju arhivisti, koji će se zakopati u spise daleke prošlosti i tako doći u opasnost, da previde suvremene arhivske probleme i napre-