ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 399

jima će spisi biti ili izlučeni i uništeni, ili predani arhivu na trajno čuvanje. Inače ne ćemo nikada otklonti stalnu opasnost, da neke ustanove unšte svoju građu ili da je puste, neka propadne na koji drugi način. Arhivima se dakle nameće imperativno zadatak da se ukopčaju u tok poslovanja administracije upravnih vlasti, da bi s uspjehom i na vrijeme mogli izvršiti preuzimanje registraturne građe. To se nameće tim više, što se je udomaćila praksa, da se spisi brzo odlažu i što zasada nema pravnih norma, koje bi precizirale i točno fiksirale sve uvjete primopredaje. A brzina, kojom se spisi u registraturama stvaraju, tako je velika, da arhivi danas zapravo i ne mogu ići u korak s radom administracije. S druge strane, rad arhivskih ustanova mora biti povezan i s radom na historijskim istraživanjima. Tom svojom stranom zadiru arhivi u područje nauke. U tom se smislu njihov zadatak ne sastoji samo u pripremi građe za naučna istraživanja. Arhivi treba također da na svojim leđima ponesu jedan dio tereta historijske nauke. Kao naučno-informativni centri, oni treba da pruže istraživaču pregled, koliko njihova građa sadržava podatke o određenim temama. Ali arhivima bi jednako trebalo staviti u zadatak, da u svojim mogućnostima izvrše koordinaciju naučnog rada i da već u zametku spriječe rad dviju ili više osoba na jednoj temi. Arhivi su napokon pozvani, pored akademija i znanstvenih zavoda, da objavljuju svoju građu,, a tom svojom djelatnošću oni se prezentiraju, i kao samostalne naučne ustanove. Međutim, koliko će oni te zadatke moći izvršiti, zavisit će, osim drugih uvjeta, od kvaliteta arhivskog kadra, kojim raspolažu. Ako arhivi imaju zadatak da posluže historijskoj nauci, onda je shvatljivo, da moraju i upoznati građu, koju čuvaju, jer istraživač — historik mora znati, što može u arhivu naći. Arhivi, što više, moraju dati poticaj historijskim istraživanjima, a to znači, da moraju pratiti razvoj historijske nauke i poznavati njezine tendencije. Osm istraživača arhivi bi trebali da privuku i širu publiku. I naši radni ljudi treba da se upoznaju sa svojom prošlošću upravo u arhivima, na samom izvoru, a prije svega bi nastavnici historije i studenti, pa i zreliji učenici srednjih škola, morali razvijati smisao za historiju izravno na pisanim dokumentima. Arhivi danas više ne skrivaju ono, što-čuvaju; naprotiv, oni treba da razmotre mogućnosti, pronađu sredstva i načine, da privuku posjetioce. Tu se, evo, pojavljuju nove forme rada, kao što su izložbe, predavanja i si., koje u osnovi počivaju na određenim naučnim metodama i principima, a arhivima daju značaj kulturno-prosvjetnih ustanova. Iz navedenih razloga izlazi, da se arhivi ne mogu shvatiti jednostrano kao kulturne i prosvjetne ustanove poput muzeja i biblioteka. Mnogostruki zadaci administrativno-političke službe predstavljaju dovoljno jake razloge za izravno povezivanje arhiva s registraturama, ne ulazeći na ovome mjestu u pitanje, ne bi li također, upravo zbog toga, bilo -svrsishodnije uklopiti arhive u nadležnost političko-upravnog aparata, za što govore i financijski razlozi. Lako je pretpostaviti, da bi arhivi kao jedinice državne uprave mogli djelotvornije zahvatiti u registrature — 399 —