ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 334

zagrebačku štampu, upoznat je sa svim težnjama i stremljenjima tadašnje generacije, a s osobitom pažnjom prati rad i djelovanje naših narodnjaka, radikalnih demokrata, koji su se u vrevi i metežu 48. pojavili na političkoj areni, da, u času kada je stara i preživjela monarhija bila na umoru, skuju svojemu nrodu novu sudbinu, usmjerivši politički razvoj hrvatskog i srpskog naroda u novu kolotečinu: naši napredni elementi vođeni duhom demokratskih ideja i južnoslavenske solidarnosti krenuli su otvoreno i odlučno putem izgradnje zajedničke južnoslavenske države. Ban Jelačić, kome su ova pisma Kulmerova upućena, nalazio se je u to vrijeme (ožujak-travanj 1849) na vojni protiv Mađara, kao zapovjednik 1. kora, pod vrhovnim zapovjedništvom kneza Windischgraetza, a u predjelima jugo-istočno od Pešte, prema Tisi. Očito nezadovoljan svojim podređenim položajem, izražava misao da pođe u Hrvatsku, usprkos sklonosti vojničkom životu, usprkos naklonosti dvora i promaknuća u čin Feldzeugmeistera. Pa ni promjena u vrhovnom zapovjedništvu WindischgraetzWelden nije odvratila Jelačića od namisli da se vrati u Hrvatsku. A kada mu je napokon, nakon sloma fronte u Potisju u travnju 1849. uspjelo ishoditi pristanak da se vrati u Hrvatsku, ostaje on i dalje vezan na vojsku, radeći na pripremama oko otvaranja novog južnog fronta u Bačkoj i Banatu. Utjecaja na politički život u Hrvatskoj očito nema. Nema ga uostalom niti Kulmer, koji u svakom svojem pismu iznova izražava ogorčenje i nezadovoljstvo s pravcem kojim su krenuli politički događaji u domovini; uvijek iznova upozorava na »rovarenja stekliša« i držanje Banskog vijeća prema njima. Kulmer je svijestan, da oni kao kruti beskompromisni predstavnici bečke orijentacije i integriteta habsburške monarhije nemaju vlast u svojim rukama: »wir befehlen und verordnen in Croatien gar nichts«, kaže na jednom mjestu izražavajući pri tome također sumnju, da ovdašnje vlasti sa steklišima tvore »cause commune«! Vremenski ovdje objavljenja pisma padaju u razdoblje kada je Beč nakon poraza Mađara kod Kapolne, na osnovu krive ocjene vojničkog položaja Windischgraetzove, mislio, da je mađarska revolucija skršena, te je objavio novi oktroirani ustav (4. III. 1849.), a ustavotvornu skupštinu u Kromjeržižu rastjerao, — pa idu sve do početka mjeseca svibnja, kada je Košut bio gospodarem gotovo cijele Ugarske. To je istina kratki period od jedva dva mjeseca, ali je pun događajima, koji su se dakako odrazili i u Kulmerovim pismima. Još početkom ožujka general Bern očistio je Erdelj, a general Perczel Bačku i Banat od carskih četa, a već krajem istoga mjeseca započeo je Görgey kao generalissimus mađarske revolucionarne vojske s 50.000 ljudi veliku protuofenzivu; nekoliko uzastopnih poraza carske vojske dovelo je do smjenjivanja Windischgraetza, ali je i novi zapovjednik Weiden nastavio s povlačenjem trupa prema austrijskoj granici. 14. travnja proglasio je ugarski sabor Ugarsku samostalnom i nezavisnom državom i lišio Habsburgovce ugarskog prijestolja. A položaj Austrije otežalo je k tomu i objavljivanje oktroja. Austrija je, dokinuvši sva nacionalna i državopravna prava svih sastavnih dijelova monarhije, pokazala pra— 334 —