Bács megyei püspöki körlevelek, 1931
Litterae Circulares episcopatus. Nr. 4601. VII. Episcopatus regni nostri Zagrabiae diebus 12. et sequ. octobris a. c. concilia annua absolvit et ex eis ad catholicos regni fideles litteras circulares de christiana educatione juventutis et de sublevatione paupertatis dimisit. DD. Curiones provocantur, ut eas coram populo fideli in ecclesia diebus Dominicis Adventus perlegere satagant. — 19 Predragi u Isusu! Živimo u vrlo ozbiljnim vremenima. Kao strahovita zarazna bolest širi se po svijetu otpor proti Bogu i otpad od Boga. Mjesto vjere u Boga preotima sve više mah lažno i opako mišljenje, da je život na ovoj zemlji isključiva svrha čovjekova. Ta zaraza opaža se, nažalost, i u našim krajevima. I kod nas već hara ta bezvjerska zaraza, a kako u svemu svijetu tako i kod nas izviru poglavito iz nje razne gospodarske nevolje, koje su danas tako mučne i teške, da upravo u sav glas vapiju za pomoć od kršćanskog milosrđa. Sve nas to, predragi u Isusu, nuka i potiče, da svratimo svoju pažnju i na jedno i na drugo: i na to bezboštvo i na tu gospodarsku nevolju, da tako odvratimo od sebe veliku pogibao, što prijeti našemu najvećem blagu, našoj svetoj katoličkoj vjeri. Zato dozovimo sebi u pamet one dužnosti, što ih, baš poradi naše svete vjere, ima svaki od nas prema svome bližnjemu. Veli naime sv. Jakob Apostol: „Vjera bez djela mrtva je". (Jak. 2, 26 ) I Otvorenu borbu proti Bogu vodi na sve načine ono strahovito bezboštvo u Rusiji. Groznom dosljednošću ruši ono iz temelja sve ustanove, što ih je Božji zakon postavio za usrećivanje ljudskoga društva. A ortaci i pristaše toga bezbošlva i boljševizma provaljuju sve više iz Rusije u druge države, pa moramo, eto, gledati, kako se i u istim našim selima, da ne spominjemo gradove i industrijske krajeve, sve više pojavljuju ljudi, koji siju mržnju proti Božjemu zakonu. To nam navješćuje i sprema strahovitu budućnost. Budućnost, kad u društvu ljudskom neće više vladati Bog, već gruba sila i okrutna šaka; i kad će, mjesto slobode, koja je djeci Božjoj obećana (2. Kor. 3, 17), zavladati ropstvo, i mjesto bratstva, što ga Božji zakon uvodi i drži, zavladati bezobzirna borba za dobitkom i užitkom, u kojoj je čovjek čovjeku najljući vuk. Bez Boga nema u društvu ljudskom napretka i blagostanja. Bez Boga mora da u društvu bukne boj jednoga protiv drugoga, svih proti svima. I, kako rekosmo, već se i kod nas opažaju znaci toga bezboštva i divljega boja. Već se i kod nas ide za tim, kako bi se i pojedinci i društvo uopće, i mladež napose, skrenuli u bezbožno shvaćanje života. Ovo bezbožno shvaćanje života, što se zove u učenom svijetu naturalizam, zabacuje svu objavljenu istinu Božju, potkopava svaku ustanovu katoličke Crkve, širi nauku, koja ne zna ni za Boga ni za besmrtnu dušu, tvrdi, da je čovjek već po naravi svojoj dobar, pa da mu ne treba ni Boga, ni vjere, ni molitve, ni sakramenata, da bude i ostane dobar. To bezbožno shvaćanje života, taj naturalizam, uči i tvrdi i to, da treba jednako poštovati svako mišljenje, i vjersko i bezvjersko mišljenje. A uistinu njemu nije ni do kakve vjere, a kato- tolička mu je vjera uvijek pravi trn u oku. To bezboštvo, taj tako zvani naturalizam pobija i gazi svakim svojim korakom onu božansku nauku za koju mora da bude, Božjom milošću i pomoću, svaki od nas spreman i život svoj dati, božansku naime nauku i istinu, da je naša sveta katolička vjera jedino prava i spasonosna vjera. A time što današnje bezboštvo ističe, da ono jednako poštuje svako vjersko uvjerenje, pokazuje ono baš svoju neiskrenost i nedosljednost. iNeiskrenost toga bezbožnog naturalizma vidi se kod nas, i u tom, što on postavlja sebe i svoju nauku na prvo mjesto. On vjeruje u onaj zakon, po kojemu su sve pojave života podvrgnute neprestanom mijenjanju i razvijaju. Vjeruje i u zakon, po kojem pobjeđuje u životnoj borbi samo ono, što je jače. On uči, da je čovjek postao od živine i da nema na svijetu nepromjenljivih i moralnih zapovijedi. Ono, što je danas dobro, može da bude sutra zlo. Ono, što jedan drži za istinu, može drugi da drži za laž, a pravo imaju obadva. I dok širi takove zablude, tvrdi 0 sebi, da u svijetu nema nijedne druge moralne snage, koja bi njemu bila ravna i jednaka, i da nema te ideje, te misli, s kojom bi se u narodu moglo uspješno raditi, nego što je pomoć i snaga njegove ideje i misli. Tko ne vidi u svemu tome upravo ružnu himbu 1 laž njegove tvrdnje, da on podjednako poštuje svako vjersko uvjerenje? Tko da iz toga ne zaključi, da taj naturalizam, to bezbožno shvaćanje života, ne samo da se protivi katoličkoj vjeri, već da je upravo i pobija? Jer, eto hoće da sebe i svoje mišljenje, koje otklanja svaku vjeru u Boga, postavi na njezino mjesto. Prerazličiti su putevi, kojima naturalizam ide za tim, da odvrati čovjeka od vjere i Boga. U novinama, knjigama i predavanjima izričito pobija nauku kršćansku, smijehu i ruglu izvrgava vjerske obrede. A jer dobro znade, da je naj- laglje i ubiti vjeru u srcima, ako se čovjek poda ćudorednoj pokvarenosti, kako to veli stara riječ, da nevjera ide iza srca u glavu, poglavito nastoji da rasklima ćudorednu stegu i širom otvori vrata ćudorednoj pokvarenosti. Eno, na našim morskim obalama i na našim rijekama u vrijeme, kad ožive kupališna mjesta,
