Baranyai helytörténetírás. A Baranya Megyei Levéltár évkönyve, 1974-1975. (Pécs, 1976)

Szerb-horvát nyelvű összefoglaló (Ford. Josip Kovacié)

Ferencu II je postalo presudno vaznim da pridobije Srbe i Hrvate. Zato su krenuli odredi kuruca i na producjima preko Drave pokusavali da mase pridobiju za ustanak. Ta je akcija na kraju ostala bezuspjesnom. Tragom kuruca koji su se povlacili stizu trupe tzv. ,,raca" koje vrse nevjerojatna pustosenja, u prvom redu po madarskim selima, ali su opustosili i mnoge lokalitete Hrvata, Bunjevaca i Sokaca. U nemilosrdnoj borbi i Pecuh je gotovo potpuno unisten. Njegove su institucije popalili, pa tako i arhiv. Kuruci su tirali srbsko-hrvatsko i njemacko stanovnistvo grada. Raci su poubijali crkvene i svjetovne poglavare. Tokom borbi je zatrt znatan dio stanovnistva po zupaniji, a tko je uspio, taj je pobjegao. Po popisu iz onog vremena u svim selima stanovnistvo je desetkovano. Unistene su proizvodne snage, gotovo je stao onaj regeneracijski tok koji se zapaza nakon 1686. godine. Pojacala se mrznja medu narodom, a vjerske su je ozljede jos vise raspaljivale. Izmedu ostalog, cilj je ovog rada da tu napetost predoci kroz dokumente. Objelodanjeni arhivski izvori s vise strana osvjetljuju krizu u proljece 1704. godine. U malom clanku nas Zoltán Kovách informira o tome sta je Mátyás Bél znao sredinom 18« stoljeca o Janusu Pannoniusu, sudimo li po rukopisnom djelu : „Commitatus Baranyaiensis descriptio". Kao sto se vidi, vrlomalo je znao ijasnojeda njegovo poznavanje izgledajos manjim pored Janusovih istrazivaca XX stoljeca. Mátyás Bél se oslanjao na velike aiitore Bonfinija in Tubera. Autor je inapravio koristan rad time sto je ucinio svakome pristupacnima detalje koji se odnose na Janusa iz prepisa Ferenca Lukafalvi-Szarke. Ferenc Galambos bavi se osnovnim obrazovanjem u 28 baranjskih opcina — doticuci se triju vremenskih odrednica: temeljem su mu „Canonica visitatio" iz 1732 te 1754 i „conscriptio" iz 1761. Naslov je njegove studije „Skole do 1775. u opcinama bivseg dobra pécsváradske opatije". Ova publikacija dopunjuje rad Ede Petrovicha o nastavi u 18. stoljecu, koji je objavljen u „Baranjskoj lokalnoj historiografiji" za 1972 (1973. godine). U Petrovichevoj studiji nisu obuhvacene opcine kojima se bavi autor ove studije, posto je Petrovich radio na temelju biskupskih vizitacija. Opcine koje se predstavljaju u sadasnjem Galambosevu radu, kao opatske, vizitiraîa je do 1775. ostrogonska nadbiskupija. Nakon tog vremena jednom su papinom odredbom i te opcine potpale pod jurisdikciju pecuskog biskupa. Lajos Nagy je obradio „Povijest starih pecuskih vodovodnih sustava i jav nih cesmi

,

\ Znacajnu je pomoc u radu dobio od Antala Fettera. Povijest starih pecuskih vodovodnih sustava moze se podijeliti na vise razdoblja. Voda zdenaca, iskopanih na podrucju rimskog naselja nije za pice. Moze se pretpostaviti da su Rimljani provodili dovod vode u grad iz izvora koji izbijaju u dolinama iznad grada. Dósad se, medutim, ni u blizini izvora, kao ni na nastanjenom podrucju nije pronasao vodovod za koji bi se moglo dokazati da je rimskog porijekla. Prema pisanim podacima, u kasnom srednjem vijeku, izvorsku su volu dovodili do gradskih cesmi kanalima i cijevima. Za takvo se rjesenje ukazala potreba dijelom s toga jer se pod velikom vecinom srednjovjekovnog, zidinama okruzenog grada prostire debeli sloj morskog taloznog pijeska. Tu se ni zdenac ne moze iskopati. S druge strane, voda kopanih zdenaca ne moze se piti. Dósad se pri zemljanim radovima nisu pronasli ni srednjovjekovni vodovodi. Izvan i unutar gradskih zidina i danas postoje vodovodni tuneli te s njima u zajednickom sistemu iskopane cisterne, izgradene kao sistem zdenaca za dopunu pritiska, za koje je tesko odrediti vrijeme njihova postanka. Jedan dio istih je tokom prethodnih stoljeca manje-vise pregradivan, ali nailazimo i na one sto jos dan-danas dovode vodu nepoznatim uredajem. Vrijeme njihove izgradnje mozemo staviti u tursko doba (16— 17. st.) ili u kasni srednji vijek. Unutar i izvan centra grada naslo se u zemlji mnogo vodovodnih cijevi iz turskih vremena. Boja im je siva, fine su izrade. Nutarnja im je povrsina, vjerojatno zbog izmjene turbulencije, valovito oblikovana. U ovim se cijevima rijetko natalozio vodeni kamen. Prema zapisu iz turskih vremena, ovim je dovodima voda uvodena u privatne kuce, crkve i javna kupalista. Na teritoriju gradskog sredista u to je vrijeme bilo i vise fontana. Buduci da nam nedostaje karta grada iz turskih vremena, ne pózna jemo ni lokaciju uredaja kojima je sluzila vecina dovoda koji su pronadeni. Krajem turskog razdoblja (druga polovina 17. stoljeca), tokom rusilackih ratova, grad — koji je velikim dijelom bio napucen muslimanskim stanovnistvom — nije vodio dovoljno brige o odrzavanju vodovodâ. Nakon sto su Turci istjerani (1686), u Pecuhu je ostalo malo stanovnika. Gradsko vijece vecim dijelom novonaseljenog grada, umjesto donje fontane na glavnom trgu, 1701. godine podize novu javnu cesmu, a 1710. podize novu cesmu umjesto bivse gornje fontane. 1712. renovirali su dovod kroz Kaposvarsku ulicu, koji je djelomice bio smjesten u tunelu. Zbog nedostatka vode privatne cesme nisu dozvoljene. Buduci da je grad u feudalnoj zavisnosti od biskupa i kaptola, mogao je malo sto zrtvovati za obnovu cesmi i vodovoda sve do 1780. kad je stekao slobodu. Zbog blizine rudnikâ ugljena, pocetkom 19. stoljeca grad je poceo naglo rasti. Industrijski razvoj privlaci radnu snagu. Pocetkom stoljeca grad je imao 8000 stanovnika, a 90-tih godina porastao je na 35 000. Trebalo je osigurati opskrbu vodom i za novopodizana predgrada. Stoga su u iskoris-