Képviselőházi napló, 1906. X. kötet • 1907. junius 5–junius 20.
Ülésnapok - 1906-170
92 170. országos ülés 1907 június 7-én, pénteken. prispodobiti predlozenu zakonsku osnovu s tim ustanovama, da vidimo, koliko se ona sudara, odnosno, koliko ona dira u taj temeljni drzavni zakón, koliko hoce da ga promijeni. Zakonska osnova u zeljeznickoj sluzbenoj pragmatici véli u §-u 4, (olvas:) »U sluzbu zeljezniöku prima se samo osoba: a) koja je ugarski drzavljanin, te znade madjarski.« Ovdje se dakle izriöno zahtijeva, da svaki sluzbenik, namjesten kod zeljeznica, kője jesu i moraju biti po temeljnom zakóira zajednicki predmet hrvatsko-ugarski, hrvatsko-ugarske zeljeznice, rekoh, za svakog sluzbenika iskljucivo trazi se znanje madjarsko jezika, íz tóga slijedi, da se tom ustanovom mimoilazi, krsi, promjenjuje temeljni drzavopravni zakón; slijedi da se mimoilazi i krsi nagoda, koja izricno zapovijeda, da i za organe zajednicke vlade imade valjati, kao sluzbeni jezik, na teritoriju kraljevine Hrvatske i Slavonije samo jezik hrvatski. Tim se zeli postici, da na teritoriju kraljevine Hrvatske bude uzakonjen jezik madjarski, kao sluzbeni. Hrvati nece, ne mogu i ne smiju tóga dozvoliti, jer je veé uzakonjeno to pravo hrratskog jezika na téri tori jumu hrvatskom. Ne mogu tóga dozvoliti ni zato, jer bi se time odrekli svoga prava, da su kraljevina, da su u opée faktor ravnopravan s kraljevinom Ugarskom, pristali bi na ono, sto javno mnijenje kraljevine TJgarfke uvijek istiöe, da je to jedna jedinstvena drzava Ugarska, u kojoj mora biti madjarski jezik dominirajuci, a hrvatskom jeziku da se tek dozvoljuje kao iz milosti kao neka koncesija, da bude rabijen na teritoriju kraljevine Hrvatske. Pogrijesan je to temelj, pogresno je to nacelo; a vrijedja se njime temeljni drzavni zakón, rusi njime taj temeljni zakón i ruse se one ideje koli kraljevine Ugarske, toli kraljevine Hrvatske, kője su obe kraljevine imale onda kad su posle za tim, da stvore zajednicu, u kojoj bi nasle bolji razvitak svoj politieki, a i gospodartsveni, gdje bi nasle bolju buducnost svom narodu. (Aíozgás, eujmo!) Predlozena zakonska osnova, kako lezi u ovoj visokoj kuci, grijeSi, kad dira u to pitanje, grijeäi, kad, kao specijalna zajednicka hrvatskougarska, zakonska osnova, dira u zajednicki temeljni drzavni zakón. Javno mnijenje Ugarske, ili bolje cu reci, javno mnijenje Madjara, predbacivalo je Hrvatima i lírvatskoj vladi krivnju za tu osnovu; odnosno krivnju radi spóra, koji je nastao izmedju Madjara i Hrvata usljed ove zakonske osnove. Drzim da ce svaki dóéi do zakljucka, da je to pogreska, da je pogreska javnog mnijenja kraljevine Ugarske, kad trazi krivca ondje, gdjega néma. (Talco je!) Krivca treba traziti u samom izvoru, trebr ga traziti ondje, gdje je ta osnova zapocela, treba ga traziti ondje i kod onih, koji sutu zakonsku osnovu stvarali, i koji su je u ovu visoku kucu na pretres podnijeli. (TaJco je! Nagy taps.) Karod hrvatski, vlada hrvatska nije zato odgovorna i ne moze se nju kriviti, da je isto doprinijela razmirici, koja nastaje izmedju kraljevine Ugarske i kraljevine Hrvatske. Ne moze se to tvrditi radi tóga, jer narod hrvatski, jer zastupuici kraljevine Hrvatske na óvom za.jednickom saboru nisu stvorili ove zakonske osnove, koja lezi pred óvom visokom kucom, nije je stvarala ni podnijela hrvatska vlada vec ja je podnijela zajednicko ugarskohrvatsko ministarstvo trgovine. Had bi se dakle o kakvoj krivnyi moglo govoriti, tada bi krivnja padala na zajednicko ugarskohrvatsko ministarstvo trgovine, kője je podnijelo ovaku zakonsku osnovu, koja kao specijalni zajednicki zakón dira, koja se kosi, koja koce da mijenja temeljni drzavopravni zakón nagodu. (Tahó je, tahó je!) Ako ima kukove krionje, kao ito je u istinu ima, pada krivnja samo na ministra za kraljevinu Hrvatsku, a niposto na narod ili vladu kraljevine Hrvatske, radi tóga, sto ministar za kraljevinu Hrvatsku nije preduzev onda, kad je zato bilo dóba, kad je zato bila hóra. u niinistarstvu one korake na kője je on zaprisegao, one korake, koji su bili potrebni vec onda, kad je predlozena zakonska osnova zapocela da se stvara, jer je vec onda ministar za Hrvatsku morao uciniti ono, sto evo sade ciné zastupnici kraljevine Hrvatske na óvom zajedniőkom saboru. Trebalo je vec stvaratelje ove zakonske osnove upozorziti, daona dira u temeljni drzavni zakón, koji ji jasan, koji je nedvojben, koji ne treba tumaca, niti raspravljanja. To je jasno kao sunce, da bi hrvatski jezik bio izigran po ovoj zakonskoj osnoví kad bi se ona prihvatila, kako je predlozena jer se njome krsi temeljni drzavni zakón. §. 44. tog temeljnog zakona glasi ovako. Dopustite, da ga proc itam, jer javno mnijenje treba da znade, kako glasé te zakonske ustanove. Taj § 44. glasi ovako (olvassa): »Obzirom na zastupanje interesach kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije ima se za iste kraljevine imenovati jedan posebni dalm.-hrv.slavonski ministar bez lisnice kod sredisnje vlade u Budimpesti, Taj ministar je clan ukupnog ministarskog vijeca, imajuci u njemu pravo odvjeta, pa je odgovoran zajedniőkom drzaonom saborn. On ce biti svezom iznedju Nj. ces. i kralj. apostolskoga Yelicanstvaizemaljske vlade kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. U svojstvu tom podastire on bes promjene i bez odvlake Nj. Velicanston predstavke banove i u slucaju samo, kad bi s gledista drzavne zajednice ili zajednickih interesa zak. cl. 1:1868 ustanovljenih nastaba dvojba koja, u koliku se ona saslusanjem bana ne bi mogla uklomoti, podastire on Nj. Velicanstvu istodobon, ali
