Képviselőházi napló, 1906. X. kötet • 1907. junius 5–junius 20.

Ülésnapok - 1906-168

20 168. országos ülés 1907 június 5-én, szerdán. gledista zakona kazemo, da nam nije na unm vrijedjati prava madjarska, ali ni mi ne cemo dopustiti, da se vrijedjaju prava hrvatska. (Talco je! Zivió! Taps jobb felől.) Preuzv. gosp. ministar izvolio je reci, da postupak hrvatski odnosno Hrvata nije umjestan, te je ujedno nastojao to svoje stanoviste razloziti s razliciíih gledista. Neka mi dupusti preuzv. gospodin, da izjavim, da mi drzimo, da je nase stanoviste jedino opravdano, a opravdano je za ko, jer je jedina zakonito. (Tahó je! Taps jobbfelöl.) Mi od zakona ne odmicemo ni za dlaku, ne idemo ni prcko njega, ali trazimo, da se zakón vrsi. Preuzv. g. ministar izvolio se u tom pogledu pozvati na nagodbu i dopustite mi, gospodo, da ja stojeci sa svojim prijateljima u obrani nasega prava na temelju nagode, Vama prikazem, kako su nastale ove ustanove u nagodi o jeziku, jer samo iz postanka njihova mozete razumjeti i razabrati, je li nase stanoviste opravdano i je li Hrvatska, kad trazi ono, sto sada zahtjeva, trazi zaista svoje pravo. U tom zakonu, koji nastade na temelju slobodnc pogodbe izmedju dva ravnopravna faktora, te koji je prihvacen kao temeljni zakón naposé po saboru ugarskom, a naposé po saboru hrvatskom, izriöno je jiriznato, da su kraljevine Hrvatska i Slavonija ploticki narod imajuci svoj poseban teritorij, a glede unutarnjih svojich posola vlastito svoje zakonodavstvo i svoju posebnu vladu. Kao nuzna posljedica tóga naeela narocito je u toj nagodi ugovoreno i uglavljeno (Zaj. Elnök csenget.) da unutar granica kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u svem kolikom njezinom obsegu za sve javne organe, ne samo autonomne nego i zajedniéke, beziznimno se ustanovljuje kao sluzbeni jezik, jezik hrvatski; a dosljedno tome, da se u sviiu javnim sluzbama namjestati imadu domaci sinovi kraljevine Hrvatske. Bez ovakove ustanove n ti bi ista vrijedio princip posebne individualnosti i posebnoga teritorija kraljevine Hrvatske, niti bi Hrvatska ikada bila pristala na ovu nagodbu. (Takoje! Helyeslés jobb/elől.) Ja se gg. necu upustati u teoreticno razlaganje ni temeljnoga naeela, na kojem pocivá nagodba, ni njezinich pojedinich ustanova, ved cu se ograniciti samo na one njezine odrebde, kője se ticu jezika i namjestenja domacih nasih sinova u javne sluzbe ne samo autonomnicb nego i isto tako i zajednickih organa, jer je upravo radi ovoga pitanja nastao u konkretnom slucaju pogledom na predlozenu osnovu prijepor izmedju nas i ugarske vlade te jer je upravo ovo pitanje pocevsi od godine 1790. pak do danas glavni kamen smutnje svim dobrim odnosajima izmedju Ugarske i Hrvatske (TaJcoje!) Da je spór izmedju kraljevine Ugarske, te kraljevine Hrvatske glede jezika kojom srecom kraju priveden u praksi onako, kako je rijesne I na papira, u nagodbenom zakonu, ja sam uvjeren, da bi danas u posve drugim prilikama bila ne samo Hrvatska nego i Ugarska. Ali zaliboze, mi smo danas usprkos jasnoga slova nagode has glede jezienoga pitanja mutatis mutandis u istom polozaju, kako smo bili prije stotinu i vise godina. Mi, gospodo, ni danas nismo rijeseni duznosti, (Zaj. Elnök csenget.) da stojimo na defenzivi proti povrijedama nasega jezika i proti nastojanju, da se nasoj djeci zatvore vrata u javne sluzbe zajednickih organa, isti uzroci, koji prije stotinu i vise godina nisu dopustali, da se nas medjusobni odnosaj ucvrsti i ustali, ne dopustaju tóga ni danas; pak ako je koji put u tom smjeru nastala kakova stanka bila je ona zaliboze samo od kratkoga vremena. (Zaj. Elnök csenget.) Da dokazem kako je u istinu tako, ne ce biti s gorega. da si danas i u óvom sporu, koji postoji obzirom na predlozenu osnovu, predocimo sve te pojave, a bilo bi dobro, da ocl njih stogod i naucimo. Iza smrti cara Josipa tako je strak prevladao hrvatsko jDlemstvo, da se nebi povratila prijasnja vremena, da ono drzi, kako ce se moéi obraniti od becke vlade samo u sto uzoj svezi s Ugarskom. JSTajumniji i najpatriocniji ljudi u Hrvatksoj gledali su buducu srecu svoga, jedino u sto uzoj svezi s Magjarima, i samo zato, a da nisu uz to izgubili vjere u svoje pravo, prikljucise se g. 1790. nasi djedovi blize Ugarskoj. Ali sva ta nada pocela je skoro blijediti. Jos iste godine zakljuéeno bude, da se magjarski jezik ima uvesti u rasjorave saborske i u sve urede zemalja krune ugai-ske onako, kako je pod prijasnjom vladavinom bio uveden jezik njemacki. (Halljuh!) Hrvatskim zastupnicima bude samo dopusteno, da i nadalje govore latinski, a poslanice svoje da citaju latinski. Proti tomu ogradili su se Hrvati prije svega na hrvatskom saboru u svojoj deklaraciji od 1. septembra 1790. najseveanije veleci, da ovim zakljuckom Magjari zele Hrvate istisnuti iz drzavnih posala; pak ako je bio tezak onaj despotizam od kralja s njemackim jezikom, da isto tako moze biti tezak takav despotizam od susjednih stalisa; proti njihovoj volji, da ih ne ce nitko na to natjérati, jer tko se na tudji nepoznati jezik dade prisiliti taj je ocevidni rob. (Tako je! Elénk helyeslés jobbfelöl.) A kad je o cl. 8., u kojem su sadrzane gornje ustanove, zapocela u zajedinckom saboru (8. rujna 1790.) rasprava, hrvatski ban Iván Erdödy odbije odlucno i dostojno ovu navalu izjavivsi, da se ovim nacinom dovodi jedno kraljevstvo s drugim u prijepor; da jedno drugom kani nametnuti zakón. Bana je najodresitije podupirao zagrebacki biskup Makso Vrhovac, koji je u saboru izjavio, kako je nepravedno i I nedostojno u drzavi, gdje ima vise naroda, kad I edan narod drugomu svoj jezik namece, ovim