Hajnal Jenő (szerk.): Ötvenéves a Zentai Művésztelep (Zenta, 2002)
Šuvaković konstatuje da „centralno političko, kulturološko i umetničko pitanje u Evropi posle pada Berlinskog zida i sloma blokovske podele sveta, jeste pitanje o relativnom odnosu margine i centra”1, te da to aktualizuje potrebu decentralizacijskog sagledavanja zasebnosti pojedinih regija. Posve analogno, ista problematika je preslikana na dešavanja unutar jugoslovenskog prostora. To se, naravno, odrazilo i na umetnost. Ne slučajno, tema jednog internacionalnog simpozijuma, koji je priredio Centar za vizuelnu kulturu „Zlatno oko” u Novom Sadu, glasila je „Lokalno i univerzalno u umetnosti devedesetih” (1996), da bi potom u pančevačkoj Galeriji savremene umetnosti Svetlana Mladenov postavila svoju autorsku izložbu sa temom „Regionalno i univerzalno” (1997), na kojoj su izlagali vojvođanski umetnici sa aktuelne umetničke scene. Očigledno je da se ovde radi o pravovremenoj umetničkoj i kritičarskoj intuiciji i reakciji, o manifestacijama koje su iskazale spremnost da prihvate impulse sveta i vremena. Uostalom, dr Jerko Denegri je, povodom umetnosti u Vojvodini tokom devedesetih godina dvadesetog véka, zapisao: „U tom sklopu i tako shvaćena vojvodanska umetnička scena, (iii prema Savi Stepanovu, vojvodanski likovni prostor) jeste (jesu) operaţi vni pojam (pojmovi), koji nipošto ne zagovaraju odvojenost iii izdvojenost te scene iii toga prostora od uže (srpske, jugoslovenske) iii sire (celogaregiona, balkanske srednjo i istočnoevropske i u krajnjoj konsekvenci evropske) kulturne okoline, aii ipak upućuju na postojanje nekih konkretnih, medusobno povezanih i saradničkih manifestacija, priredbi, okupljanja i dogadanja, koje se upravo na toj sceni i na tom prostoru zasnivaju i O-GODISNJIC odvijaju. I to se odvijaju ne stihijskim sticajemprilika, nego su u dovoljnoj meri koordinirani i rukovodeni od strane brojnih inicijatora, učesnika i saradnika tih događanja među umetnicima, kritičarima, istoričarima umetnosti i organizatorima umetničkog života sa te (dakle vojvodanske) scene i sa tog prostora, kao i iz drugih sredina, prvenstveno iz Beograda, kao bliskog i vrlo snažnog umetničkog centra.”2 Slična svest o potrebi afirmacije lokalnog i regionalnog u umetnosti - naravno, primerena senzibilitetu sredine dvadesetog véka - zasigumo je postojala i kod inicijatora, pokretača i prvih umetnika, koji su se početkom pedesetih godina prošlog veka zadesili u senćanskoj koloniji. Već tokom drugog saziva, 1953. godine, Milan Konjović će konstatovati: „Polako, formira se preda mnom misija kolonije. Odavde treba da nam krene novo slikarstvo. Puteve do tog cilja smo - kako vidim - dobro odabrali... To je nešto o čemu je i Van Gog snevao... Stavovi i gledišta, metodi i temperamenti utiču ovde uzajamno i ne treba se od toga ograditi. Slobodno, bez sumnje i uzdržanosti, treba da se podredimo uzajamnim uticajima. Snažnom talentu to će samo koristiti, snažna slikarska ličnost sama će sebi otkriti sebi svojstvene puteve, odvojiti ono čime će se obogatiti i proširiti skalu koja najbolje odgovara razvojuličnosti.”3 Ovo razmišjjanje velikog umetnika danas je moguće protumačiti kao jasno iskazanu želju da se kolektivističkim duhom dopre do autentičnog slikarstva, do slikarstva kojim će se uskladiti subjektivistička umetnička misao sa autentićnim slikarskim jezikom. I sve to u vremenu u kojem su raznim kongresnim odlukama, partijskim stavovima i dekretima, bili nametani đrugačiji ciljevi - da se umetnost stavi u službu razvoja i napretkajedne mlade i nove države, da se njen program uskladi sa programskim ciljevima jednopartijskog sistema. Senta i senćanska kolonija, baš kao i potonji niz vojvođanskih kolonija (BačkaTopola 1953, Bečej 1954, Ečka 1956), bile su idealna prilika da umetnost u Vojvodini, zahvaljujući zajedničkim delovanjem umetnika koji su tada pripadali najzdravijem konceptualnom jezgru autentičnog slikarstva, a pod okriljem već izuzetno snažnog intelektualnog i slikarskog autoriteta jednog Milana Konjovića, savlada nametnutu dogmu socijalističkog realizma. Stoga je danas sas vim moguće i potrebno Umetničku koloniju Senta shvatiti kao jedno od najznačajnijih i najautentičnijih stvaralačkih poprišta vojvodanskih umetnika, poprišta na kojem su se umetnici iz öve regije sretali i razmenjivali shvatanja umetnosti sa umetnicima iz drugih sredina i tako stvarali tkivo savremene umetnosti u svom regionu. Kada se u Senti leta 1952. godine okupljaju umetnici prve slikarske kolonije, u jugoslovenskoj umetnosti se dešavaju zanimljivi procesi i započinju značajne promene. To je vreme još uvek snažnih impulsa socijalističkog realizma, dogme koja je potencirana političkim stavovima, zvaničnom likovnom kritikom, čak i jednim proglasom Saveza likovnih umetnika Jugoslavije iz 1949. godine, u kojem se decidirano govori da „život neodoljivo nameće stvaranje umetnosti koja će po sadržini biti odraz, objašnjenje i dokument naše savremene stvarnosti, a po forrni lakó shvatljiva prosečnom čoveku-narodu, stvaranje umetnosti koja će delovati vaspitno, podižući društveno-političku svest čitavog naroda, umetnost koja ée narodu biti dragaipotrebna”.4 Medutim,posleRezo-22