Hajnal Jenő (szerk.): Ötvenéves a Zentai Művésztelep (Zenta, 2002)
METNICKE KOLONIJE U SENT HEROJSKO DÓBA Prvih deset godma senćanske umetničke kolonije Géza Tripolski HUJ ADU DEVETSTO PEDESETI DRUGA predstavljala je godinu velikih odluka i dela. Rasplitale su se uze, smanjivala se količina svakodnevnih društvenih zadataka i poneko se, saobrazno svojim sklonostima, lacao odgovarajuéeg mu posla. Bili smo puni poleta i snage. Nase zămisli bile su, doduše, maglovite, ali osećali smo da će u preuređenju sveta važna uloga pripasti i nama. U elektrici tetőm nabijenoj atmosferi trebalo je da dode do izboja jedne jedine iskre, pa da zrak svetlosti već sine put neba. Potpirivali smo vatru i sledili plamen. Ukresivač vatre bio je Jožef Ač. I danas, sa vise no dvadesetogodišnje distance, smatram da njegova zamisao u pogodnije vreme nije ni mogla da se izrodi. Zamisao je sazrevala u njemu i u Send je poprimila konkretniji oblik. Njegove ubedljive reči prodirale su u nas ne nailazeći na otpor. Za stvar je brzo pridobio Nandora Farkasa i Lasla Vargu. Lako je izašao na kraj i sa mnom. Ac me je potražio prvih dana jula, s dm da sada već treba da pozovemo slikare. Doneo je spisak imena. Bilo ih je devetoro odabranih: Milan Konjović, Đerđ Bošan, Milivoj Nikolajević, Stevan Maksimović, Imre Safranj, Jožef Ač, András Hanđa, Stojan Trumić i Đerđ B. Sabo. Nijedan od nas nije znao da kuca na mašini, teje Ač pisma napisao rukom. Sredinom jula stigla je i prva lasta: Đerđ Bošan, a sledili su ga Imre Safranj, te Milivoje Nikolajević. Sve je išlo tako jednostavno, prirodno. Grad se ispunio nekolicinom slikara. Na Trgu mira radoznalci su okružili Bošana, Nikolajević se zaljubio u Tisu i nije mogao da se odvoji od nje, a Safranja je pak sve interesovalo. I veliko i malo u gradu je posmatralo slikare i divilo im se. Ako bi negde posta vili štafelaj, smesta bi imali gledaoce, razonodu. Ali oni nisu slikali i crtali samo gradske ulice. Otišli su u fabriku nameštaja, u zemljoradničku zadrugu, našli su slikarsku temu na kanjiškoj pilani i u adorjanskom kerteku. Direktor škole malog seoceta na obali Tise, Sándor Dobo, oduševljeno je primio umetnike. Do prve slikarske promocije došlo je 2. avgusta. Radove trojice slikara smestili smo na stolove, pisac ovih redova pozdravio je četrdesetočlanu publiku i razgovor je započeo. Umetnike su zatrpali pitanjima. Nestrpljivo smo iščekivali dolazak Milana Konjovića. Druga likovna promocija došla je na red 21. avgusta, u klubu. Brojna publika imala je priliku da vidi Konjovićeve, Maksimovićeve i Ačove síiké. Potom se pak približio i veliki dan: 21. septembar. Tada je u adaptiranom Gradskom muzej u otvorenaprvaizložba njegovim posredstvom organizovane „Umetničke kolonije” (tada smo je još stavljali među navodnike). Izložba pod nazivom „Senćanski modvi” otvorenaje u zgradi bivše partijske škole (danas zgrada ambulante). U nevelikoj sali mesto je dobilo pedeset i osam slika šestorice slikara. Zidovi su uistinu bili prepuni senćanskih motiva: Topii bunar, Panorama grada, Senćanska obala Tise, U fabrici nameštaja i ovima slično