Ljudje ob Muri. Népek a Mura Mentén 2. kötet (Zalaegerszeg, 1998)
Vladimir Kalšan (Čakovec): Počeci gospodarskogo razvoja modernog Medimurja
Vladimir KALŠAN 1935. godine koncesije u Medimurju ustupa čehoslovačkom poduzeču „Terrag", a iduče godine kupuje ih nizuzemska kompanija „Continentale haldelsbank" iz Amsterdama. Godišnja produkcija u Peklenjci bila je 1936. godine 194 tona, a u Selnici 1.769 tona. Vlasnikom večine dionica „Medimurskog petrolejskog" d.d. 1937. godine postala je bečka tvrtka „Raky Danubia". Po aneksiji Austrije dionice prelaze u posjed švicarske grupe „Holdinhand" A.G. CHUR iz Zuricha. Talij anski „AGIP" i njemački „Elwerth" iz Hanno vera preuzimaju „Medimursko petrolejsko" d.d. 1940. godine i formiraju „Jugopetrol". Prva rudarska jama za kopanje ugljena otvorena je 1870. godine u Peklenici, ali je ozbiljna eksploatacija ugljena na torn području počela tek nakon prvog svjetskog rata. Karlo Vargazon iz Čakovca povezao je 1919. godine dotadašnje pokušaje mještana Peklenice u smišljeno crpljenje ugljena takozvanim dnevnim kopom. U početku se radilo na vrlo primitivan način. Tek 1923. rudnik je nabavio električne sisaljke. Za odvoženje ugljena do željezničke postaje u Murskom Središču u prvo se vrijeme koristila konjska zaprega, ali je več na jesen 1919. godine započela izgradnja uskotračne, industrijske pruge. Vagonete su prvo na postaju gurali radnici, potom su ih vukli konji, zatim su nabavljene dvije električne drezine, a krajem 1921. godine uspostavljen je transport parnim lokomotivama. U vrijeme najintezivnije eksploatacije dnevnog kopa 1924. godine 297 zaposlenih rudara iskopalo je 17.293 tone ugljena. Kada su zalihe ugljena u dnevnom kopu bile pri kraju, 1925. godine je započeo posao na otvaranju prve rudarske jame. Najviše ugljena u Peklenici iskopano je 1926. godine, ukupno 24.527 tona. Rudnik Karla Vargazona u Peklenici pao je 1931. godine pod stečaj, a večinu dionica otkupila je Mestna hranilnica Maribor. Kompanjoni Josip Kraljic i Josip Majhen otvorili su 1935. godine rudnik ugljena u Murskom Središču. Bio je to najkvalitetniji ugljen kopan u Medimurju, vrijednosti 4.200 kalorija. Pred drugi svjetski rat otvoren je ugljenokop na području Lopatinca. Tijekom 1972. godine svi su medimurski ugljenokopi, zbog nerentabilnosti, zatvoreni. 7 Prvi pogon moderne prerade žitarica u Medimurju datira iz 1834. godine kada je Ivan Kaup, kod današnjeg glavnog željezničkog kolodvora, izgradio paromlin. Kaupov je mlin radio do 1866. godine kada je pao pod stečaj. Zgradu i pastrojenja kupila je čakovečka firma „Hochsinger". Zgrada je adaptacijom pretvorena u tvornicu likéra, octa i rakije. Izgradnja mlina na današnjoj lokaciji u Čakovcu u sveži je s inicijativom Gradskog viječa o uvodenju efikasne javne rasvjete u gradu Čakovcu. Saznavši za planove grada, vlasnik paromlina iz Gutorfolda u Madarskoj dostavio je ponudu o izgradnji paromlina i električne centrale. Ugovor je potpisan 1893. godine. Grad je Molnaru besplatno ustupio gradilište i zajavnu rasvjetu se obvezao plačati godišnje 2.500 forinti. Molnár se obavezao na ulicama i trgovima postaviti četiri velike kružne lampe i 80 žarulja. Instaliran je parni stroj snage 600 KS i generator od 320 KVA. Prvog listopada 1893. godine Cakovec je dobio javnu električnu rasvjetu iz termocentrale čakovečkog paromlina. Čakovec je bio treči grad u Hrvatskoj, prije Zagreba i Varaždina, koji je imao električnu rasvjetu: 8 Doživjevši nekoliko rekonstrukcija „Cakovečki paromlin i munjara" d.d. tridesetih godina ovog stolječa zapošljavao je više od 120 radnika. Tvrtka je ekonomski bila vrlo jaka, pa su i plače, u odnosu na druga čakovečka poduzeča, bile mnogo veče, a uvijeti rada mnogo bolji. 9 Tekstilna industrija Medimurja svoj početak zahvaljuje čakovečkom Židovu Samuelu Neumannu, koji je 1874. kupio jednostavni kotao za bojenje domačeg platna i odmah započeo djelatnost. lako je proizvodnja bila primitivna i radilo se ručno, bojano domače platno postalo 220
