Bándi Gábor – Dankó Imre: Képek Mohács történetéből. (A Janus Pannonius Múzeum Füzetei 8. Pécs, 1966)
se živo priključilo trgovačkom prometu niz Dunava i tako polučilo već godine 1408. rang trgovišta (varošice). (Tabla I.—XIII.) II. Sala Ime grada Mohacsa postalo je poznato pred svijetom po tragičnoj bitci u blizini grada, godine 1526. Katastrofalnim porazom madjarske vojske u toj bitci od Turaka, počelo je raspadanje madjarske države na tri dijela i 150-godišnje nemilosrdno vladanje Turaka nad Madjarskom. Sala je posvećena uspomeni na tu bitku. (Tabla XIV—XVI.) III. Sala Današnja slika grada počela je da se razvija u XVIII. i u XIX. stoljeću. U to vrijeme dobio je grad novi karakter: šaroliku mješavinu više narodnosti, što je i danas karakteristično za Mohacs. Nakon isterivanja Turaka nastanili su se kraj malobrojnog preživjelog madjarskog stanovništva neformatske vjere, Madjari-katolici iz zapadne Madjarske; sa Juga su se preselili u grad »Sokaci« — Hrvati, i Srbi, a poslije 1720 godine i Njemoi. Iz ovog doba potiče i stari šofcacski običaj, takozvani »Busojaras« (karnevalska povorka sa zastrašujućim maskama). Ovo je još d danas omiljeni narodni običaj i veselje stanovnika grada. Živahna podunavska trgovina bila je povoljna za razvoj cehovskih organizacija. Prvi oeh je osnovan godine 1696, a do godine 1872, djelovalo je već 14 raznih cehova u Mohacsu. (Čizmari, ribari, mlinari, lončari i vrčard) (Tabla XVII—XXIII.) IV. Sala Najveći ugled uživao je ceh keramičara. Godine 1780. radila su 7 lončara i 40 vrčara u gradu, a do godine 1891. porastao je broj keramičara na 123. Njihova šarena i kasnije znamenita »crna keramika« daleko se proširila kroz godišnje sajmove. Po Balkanu ju šire srpski trgovci i tako postaje ona poznata i na Balkanu. Keramiku, koja je nekoć tako znamenita bila, zastupa danas samo jedan majstor na starom nivou: Ivan HorVath. On nastavlja tradicije starog cehovskog obrta i unosi u svoj stručni posao od starine uobičajene i karakteristične forme, s tičući im prizanje. (Tabla XXIV—XXVII.)
