VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 1. i 2. - 75

75 gdje su danas Turci (Magjari), živući kao nomadi. Dolazeći Dalma

tinci godimice, vidjahu često onkraj rijeke blago i ljude. Jednoć smisle, da se prevezu i da izvide, tko su ono, što tamo živu. Prevezavši se nadju žene Avara i djecu same; ljudi i momci bijahu na vojsci. Na

valivši stoga iznebuha, zarobe ih i vrate se bež muke, povedši taj plijen u Solin. Kada se nato Avari vrate iz vojske, doznaju, šta im se to zla dogodilo, ali ne znahu, otkuda ih taj udarac stiže. Smisle dakle čekati na dobar čas, kako bi sve doznali. Kad dakle budu po običaju i opet vojnici otpremljeni iz Solina, ali ne oni isti nego drugi, svijećaše i ovi isto kao i oni. Prevezoše se dakle protiv Avara, al na

šavši ih slučajno na okupu sabrane, a ne kao prije rasute, ne samo da ne opraviše ništa, nego najužasnije nastradaju

: neki budu poklani, drugi živi ulovljeni, a nijedan živ ne izmače rukama. Avari ispitavši ih, tko su i otkuda su, pa razabravši, da im oni nanesoše pomenutu nedaću, istraživši jošte, kakav im je zavičaj, i kanda ga od čuvenja zavoliše, sputaju što ih ostade živih, odjenu se njihovim odjećama onako, kao i oni, uzjašu njihove konje sa zastavicama u rukama i ostalim znakovima, što ih imahu i svi se dignu kao vojska i podju na Solin. Kako su pitajući doznali i za doba, kada se vojnici od Du

nava vraćahu (bilo je to u veliku i svetu subotu), dodju upravo u taj dan. I kad već bjehu negdje blizu, najveći dio vojske se sakrije, samo do hiljadu njih, koji sebi bjehu, da zavaraju neprijatelja, uzeli konje i odijelo Dalmatinaca, jurnu naprijed. Prepoznavši oni iz grada svoje bojne znakove i odijelo, a i dan bješe, u koji se običavahu vraćati, otvore gradska vrata i pritnu ih s veseljem. Oni pako, kako udju, zao

kupe gradska vrata, i davši znakom na znanje vojsci dogodjaj, spreme tako, da š njima uvale i udju. Poklaše tada sve u gradu i od tog doba obladaše čitavom zemljom Dalmacijom, i učadoriše se u njoj. Samo primorski gradići ne predadoše im se, nego ostaše u vlasti Rim

ljana, jerbo imahu izvore živeža iz mora. Videći dakle Avari da je ta zemlja prelijepa, učadoriše se u njoj. Hrvati pako stanovahu u ono vrijeme tamo od BagibarejeP^)L~ gdje su sada Bjelohrvati.

30

*) Jedan njihov rod, naime petero braće 301

) Lucij i Banduri drži, da je Βαγΐβαρία za pravo Βαβειαορεία, Babje gore (videlicet Vetulae, Vetularum monies), kako neki nazivlju Karpatske gore, što dijele Ugarsku i Poljsku. Prema tome, da su Hrvati došli iz Sarmatije, — sada Poljske, ili Bohemije. — Krčelič: Not. p. 43 citira „kroniku hrvatsku" ο „babjeh gorah". Pavić

1

; p. 8. si. i 28., op. 1, veli, da Hrvati „sjedjahu iza Babje gore na Kupi, iza zemlje, gdje g. 950 bijahu Bijeli Hrvati u Dalmaciji od Cetine do Kupe; dakle u starom Noriku, iliti u carevo doba u Karantaniji, koju je u početku 7. stoljeća samo s Češkom i polapskim Slavenima bio ujedinio u veliku slavensku državinu. Cf. takodjer Pavić, p. 29. s. i Pavić

1 p. 11 i si. Pavić*, p. 59 još se pozivlje na to, što se Bavarska: De themat. zoze Βαϊοόρη. m

) Ο Bjelohrobatiji sr. Bury: Vjes. arkiva 19Ö8. p. 96 i 126; Westberg. Zapiski VIII, Cl. hist.phil. III. 4. 1898. Jagić: Arch. 17 veli, da je Bijela Hrvatska i Bijela Sr